-pripovjetka
-mjesto radnje: Hrvatsko Zagroje
-vrijeme radnje: neodređeno
Janica (Breza)
-bila je visoka i slabašna ˝Tanka je ona i slabašna. Ali visoka i strojna˝-imala je lijepo lice ˝Oči su joj plave, plavije od jasnog neba, a za kosu rekoše neki da je crvenkasta, a neki da je zlatna ili pozlaćena. Svakako je izvrsno pristajala onom okruglom, bijelom lišcu i onim nasmijanim malim usnicama˝
-gospodin nadšumar ju je opisao kao brezu ˝Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Gotovo bih rekao: otmjena pojava!˝
-nije voljela kada ju je muževa mama tjerala da ide raditi ˝Nije Janici bilo baš najslađe, alo tko vječno ratuje s babom! Što se mora - kažu ljudi-nije teško.˝
-svekrva i žena drugog Mikina sina urotile su se protiv nje ˝I nju je svekrva prije gnjavila, ali kako je došla Janica,složile se njih dvije protiv Janice i postale prisne prijateljice˝
-bila je bolesna i djete joj je umrlo
-voljela je Marka, kada je bila bolesna htjela je samo da joj on dođe ˝Nije njoj do posjeta. Jedino da joj Marko dođe, ali inače bi voljela mir. Samo mir i tišinu˝
-na posljetku kada je umrla iz kuće je izletio bijeli golub kakvih tamo nema, Marko je zaključio da je to njena duša ˝... digao je glavu kad je ugledao gdje se s njegove kućne strehe podigla bijela golubica.Podigla se i otprhnula naglo i nestala u mutnom jesenskom nebu. Kako u čitavom selu nitko nije imao bijelih golubova, Marko se odmah dosjetio što se dogodilo. Znao je da je to bila duša njegove Janice.˝
Marko:
-Janičin muž- imao je oči sokolove i nosio je perjanicu s šeširom i brk ˝... spominje njegove oči sokolove, njegov gvizdav brk i perjanicom s šeširom˝
-bio je svjetski čovjek, bio je u Americi i u čitavom svijetu ˝Inače bijaše on svjetski čovjek.˝ No Marko je bio u Americi pa prošetao po čitavom svijetu za svjetskog rata.˝
- bio je svašta ali se na kraju smirio kao lugar Zemljišne zajednice ˝...bio je godinu dana pokusni žandar, pa cimerman...˝ ˝Konačno se smirio kao lugar Zemljišne zajednice.˝
- zapadao je za oko mnogim ženama ˝Mnogoj curi, mnogoj udovici, a i udatoj ženi zapelo bi oko za onu perjanicu, pa za one uvijek propisno zavrnute plave brkove i za one oštre, sokolove oči.˝
-mislio je kad bi barem Janica mogla malo ranije umrijet da on može ići u svatove, nositi zastavu
-bilo mu je žao kada je Janica umrla ˝On se smrknuo i bez riječi ušao u kuću˝
- kada se vraćao sa zabave ugledao je brezu za koju je mislio da je Janica, želio ju je odrezat no nije imao hrabrosti.
-na kraju mu je bilo sve nejasno i mutno ˝Sve je bilo tako nejasno, tako mutno i naučno u njegovoj glavi te mu se još večma zamutiše one njegove nekoć slavne, jasne sokolove oči. Objesio se, tužno i nemarno, onaj još jučer gvizdav brk.˝
Ideja djela je da kada nam netko voljen umire da mu treba više pažnje posvetiti kako nebismo osjećali krivnju.
U ovom djelu mi se svidjelo kako Janica opisuje svoga muža s ljubavlju, a nije mi se svidjelo kako je on htio da ona ranije umre kako bi on mogao u svatove. Još mi se nije svidio odnos svekrve prema svojoj snahi.
Problemi: a) sela - alkoholizam, siromaštvo, neprosvijećenost, lijenost, škrtost, primitivnost
b)obitelji i braka - omalovažavanje žena, jednostrana ljubav (neuzvraćena ljubav ),
nepažnja, zanemarivanje, egoizam, zaljubljenost i brak zbog vanštine
Ton djela: humorističan, sućut prema tim ljudima
SADRŽAJ: Pokraj jedne šume na Labanbrdu pokraj sela Binkovca živio je stari Mika Labudin, šef kuće broj 27. Mika Labudin imao je zlu ženu Katu. Oni su imali dva sina. Prvi je u vojsci, a njegova žena Jaga ništa ne poriče za njim. Drugi sin Marko samo je ljenčario, a njegova žena Janica bila je jako bolesna. Jedne hladne noći Janici je pozlilo. Stari Mika govorio je da joj nema spasa a Kata se s njim složila. Jaga je govorila to ti je žena, no Marka to uopće nije diralo. Janica je te noći rodila sićušnu djevojčicu kao pile, no ta djevojčica bila je glasna kao jare. Odležala je Janica par dana u krevetu, desetak dana hodala po kući, a onda je Kata potjera na pašu. Janici nije bilo baš najslađe, ali tko da vječno ratuje s tom babom. Dok je Janica pasla krave počela je padati kiša, ne ona blaga proljetna kiša, već ona jesenska hladna. Janica se vraćala kući. Kad je došla u kuću bila je sva mokra i blijeda, izgledala je prehlađena. Dolazile stare babe iz sela pa složno rekoše –“prehladila joj se krv.”- Dolazila je i baba Roža Ježovitka iz Grđijanke, pa i slavni Rok Ćuk. Oni su govorili i prigovarali kako god su najbolje mogli, ali Janici nije bilo suđeno da ozdravi. Umrlo joj i dijete u to vrijeme. Janici je onda bilo sve gore i gore. Oslabila je toliko da ni glave nije mogla podići pa ni žlice u ruci držati. Počela je buncati i fantazirati o nekakvim anđelima, cvijeću, muzici, o tamburašima, pa opet o svom mužu. Spremio se stari Mika na put na Bikovski vrh. Izlazeći iz sobe, on je kritički priškiljio na bolesnicu Janicu, a onda skeptički i obilno pljucnuo, pa važno i zamišljeno zakimao glavom.
Jednog dana Marko je krenuo na put u Ameriku. Janica ga je htjela vidjeti, ali onda Kata reče: ”Otišao je on u Ameriku, neće tebe čuvati i gledati kako umireš!”… To je Janicu jako povrijedilo makar je ona buncala i fantazirala. Poslije 2 mjeseca došao Marko kući. Bilo je već kasno u noć, no Janica je još bila budna. Marko je zavirio u sobu gdje je Janica spavala. Janica ga pogledala i kaže: ”Ti si sad otmjeni gospodin, a ja, što sam ja?” Marko je vidio da ga žena više ne želi i pošao spuštenom glavom u drugu sobu. Cijelu je noć razmišljao. Vidio je da joj mora pomoći makar ga ona ne želi. Otkad se Janica razboljela, Mikina je kuća bila puna ljudi koji su oblilazili Janicu. A ona je samo željela vidjeti Marka, on s njom nije ni riječi progovorio otkad se razboljela. No sve su mlade žene većinom dolazile zbog Marka, a Janici su dodvoravale lažnom ljubaznošću. Kad je Janica vidjela da Marko ne želi doći, silno se rastužila. U tom trenutku njezine zjenice su se proširile i ona je izdahnula. U kući je nastala panika jer je Janica umrla bez svijeće. Sutradan je upriličen skroman pokop.
Osam dana nakon sprovoda, Marko je bio pozvan na svadbu kod Žugečića u susjedno selo. Marko je bio općinski lugar i samim time uvažena osoba. No, na svadbi Marko se napio i bio otjeran iz svatova. U želji za osvetom krenuo je kući po pušku. Na putu je imao priviđenje. U liku breze vidio je Janicu i jako se uplašio. Sutradan je želio posjeći drvo, no nije imao hrabrosti. Poštedio je brezu koja ga je kasnije uvije podsjećivala na sramotan odnos prema Janici za vrijeme njezine bolesti, ali i na sretne trenutke pune ljubavi koje je proveo s njom.
DRAGUTIN TADIANOVIĆ: SREBRNE SVIRALE
Gdje su mladi dani
-vrsta pjesme: lirska
-tema: žal za djetinnjstvom
-opći ton pjesme: ova pjesma je nostalgična zbog toga što pisac žali za mladim danima
-misli i osjećaji: ˝Gdje su dani moga djetinjstva
Koji se nikada neće vratiti˝
- žali za djetinjstvom koje je brzo prošlo i za vremenom koje se ne može vratiti
-Pjesničke slike: - vizualne: ˝Gdje su noći zvijezda˝ ˝krupnu žutu zvijezdu˝
-slušne:˝pripovijedila o dragom Bogu˝ ˝Zakucalo živo, plašljivo˝
stih: slobodan, nejednako složen
strofa: 1. dvostih, 2.3.4. četverostih(katren)
Uspomeni moje majke
Dugo u noć, zimsku bijelu noć
-vrsta pjesme: lirska
-tema: uspomena na majku
-opći ton pjesme: tužan zato misli o svojoj majci koje više nema
-misli i osjećaji : ˝I u svom srcu nosit ću te živu
Dokle se i na me spusti mirno
Sjena vječitog mraka na na dobroj majčici zemlji.˝
-nosit će svoju majku u srcu kao da je živa, kao da je s njim dok ne umre.
-pjesničke slike: -vidne: ˝Majku, gledam uvijek živu.˝
-slušne: ˝Obične riječi što ih izgovara srce˝
-dodirne: ˝Ponesem preteški križ zemaljski˝
-metafora: ˝ I u svom srcu nosit ću te živu˝ - svoju majku će nosit u srcu kao da je tu s njim živa
-opkoračenje: ˝Pa da i mene na kraju puta, trava˝ ˝Prekrije koja tebe već godinama krije˝
-stih: slobodan, nejednako složen
-strofa: 1. i 2. četverostih (katren), 3. i 4.trostih
-personifikacija: ˝Obične riječi što ih izgovara srce˝
Dugo u noć, zimsku bijelu noć
-vrsta pjesme: lirska
-tema: Njegova majka u zimskoj noći
- opći ton pjesme: pomalo tužan
-misli i osjećaji: ˝O, majko žalosna! Kaži što to sja
U tvojim očima.˝ -on se pita što to sjaji u njezinim očima
-pjesničke slike: -vidne: ˝Prosjede njene kose.˝ ˝Moja mati bijelo platno tka˝ ˝Po snijegu što vani pada˝
-slušne: ˝U tišini bez kraja, u tišini bez kraja.˝
-stih: slobodan, nejednako složen
-strofa: 1. i 2. dvostih, 3. šesterostih, 4.i 5. dvostih, 6. jednostih
DINKO ŠIMUNOVIĆ: ALKAR
-vrsta djela: pripovjetka
-mjesto radnje: selo Begluk
-vrijeme radnje: početak 18. stoljeća
Karaterizacija likova:
Salko
-bio je momak dječjeg lica, ali jaka uzrasta
-imao je plavu kosu i velike oči s dugim trepavicama
-prijatelji su mu bili isti kao on, ali koju godinu stariji
-Salko je bio zaljubljen u Martu
-on je imao 18, a ona 20 godina
-Salko i Marta su se stvarno voljeli, Salko se skoro utopio plivajući preko Cetine da dođe Marti
-Salko je dao oca da on trči alku da mu u zamjenu dopusti da se oženi Martom
-Marta je Rašici rekla da se neće udati za Salka
-Salko je uporno dolazio do Marte, ali ga je ona izbjegavala
-to mu je dosadilo pa je otišao do nje s namjeroma da je zaprosi, ali ga je ona odbila
-Salko je nestao, nitko u selu nije znao gdje se nalazi
-iduća Alka se bližila, a svi su zaboravili na Salk, svi osim Rašice
-na toj Alci kao iznenađenje pojavio se Salko
-Salko je nastavio lutati, govorio je da će oženiti maćehu kad mu otac umre i kad osvoji Alku
Rašica
-bio je hajduk i naprasit
-u mladosti je volio Stanu, ali nije mogao biti s njom
-zato se oženio Lucom, samo da ne ostane sam
-Luca mu je rodila sina Salka pa nedugo potom umrla
-Rašica nije imao prijatelje i svi su ga u selu poštivali i bojali se ga
-izabrali su ga za glavara sela Begluka
-Alka ga je udaljila od sina donijela mu Martinu ljubav
- Rašici se činilo da je sam na svijetu
-nitko nije znao da i takva ljudina poput Rašice može voljeti i biti voljen
-Ovo djelo mi se svidjelo zato što govori o Alci i zato što govori o problemima oca i sina i do čega to može dovesti
Ideja: Tradicija i junaštvo uvije pobjeđuju
Alkar je priča o ljubavi oca Rašice i sina Salka prema siromašnoj djevojci Marti. Uz priču o ljubavi priča se o viteškoj igri alci, koja se svake godine održava u kolovozu u siječanje na bitku s Turcima u kojoj je Gospa pomogla junacima Cetinjske krajine. Salko i Marta su se sretali i kao djeca se rado družili te se zavoljeli. Rašica je kao mlad momak volio Martinu majku Stanu, koja je bila siromašna, ali lijepa. Obolila je i lice joj je bilo unakaženo pa Rašici nisu dopustili da se oženi njome. Oženio se sa bogatom Lucom kaja mu je rodlia sina Salka. On je vrijeme provodio u brdima kao hajduk. Luca je umrla i Rašica je ostao sam sa sinom. Kad je vidio Martu, pred očima mu je bila Stana i on je tada zavolio tu djevojku. Primjetio je da sa ona i Salko rado gledaju, ali nije mislio da bi je htio bilo tko za ženu, jer je sirota, ima već dvadeset godina, a majku joj svi smatraju za vješticu.
Marta je počela izbjegavati Salka, jer je zavoljela Rašicu. Kad je Salko rekao ocu da bi se oženio, on se razljutio i kandžijom ga istjerao iz kuće. Marta je čula što se dogodilo. Bilo joj je žao Salka, ali i Rašice. Ona je voljela obojicu. Salka kao prijatelja iz djetinjstva, a Rašicu kao muškarca kojem bi mogla biti žena. Rašica je dopustio Salku da se oženi s Martom, a ona nije mogla reći da neće kad je vidjela koliko je sretan. Došlo je vrijeme za koje živi cijela Cetinjska krajina, “Sinjska Alka”.
Među alkarima najviše su gledali Rašicu, jer je jahao najljepšeg konja i imao najljepšu odoru. Rašica je bio alkar, a sin njegov momak. Salko je primjetio kako je Marta sretno zbog pobijede njegovog oca u alci. Nakon alke rekla je Rašici da se nikada neće udati za Salka, a sutradan je otišla iz sela. Rašica se borio između ljubavi prema sinu i prema Marti. Kad se Marta vratila u selo, rekla je Salko da se nikada neće udati za njega, nago voli junaka alkara. Salko je nestao, lutao je šumama i brdima, puludio je. Pojavio se sljedeće godine na alci, na mršavom crnom konju, bos, u prnjama koje je navješao što je našao na smetlištu, a u ruci je imao štap. Jurio je i pogodio u središte alke, trudio se da je odbaci i open pogodi ali nije uspio. Ljutito je udario konja i jurnio trkalištem, a tada su ga prepoznali. Prepričavali su priču o ljubavi, junaštvu i ludilu. Salko je nastavio ludovati i pričati kako će oženiti maćehu kad mu umre otac, a on dobije alku.
ANTONIE DE SAINT-EXUPERY: MALI PRINC
-vrsta djela: roman
-mjesto radnje: planeti
-vrijeme radnje: neodređeno
Karakterizacija likova:
Mali princ
-dolazi s malog planeta
-misli da su odrasli jako čudni
- putovao je planetima i upoznao različite ljude
-od svih ljudi koje je upoznao najviše mu se svidio nažigač
-na kraju je otišao posjetiti Zemlju, tamo je naišao na mnoge pojmove koji su mu nepoznati
-mislio je da je bogat zato što ima jedinstvenu ružu,a na Zemlji ih je našao stotine
-po Zemlji je tražio ljude
-pripitomio je lisicu, a ona mu je rekla par mudrih riječi
Lisica
-bila je vrlo mudra
-stalno je razmišljala o kokošima
-život joj je bio jednoličan
-dosađivala se
-rekla je Malom princu da bi htjela da je pripitomi da bi joj se život tada promjenio
-Mali princ joj je rekao da je lijepa, ali prazna
-kada se približio dan rastanka lisica je bila tužna
-na rastanku mu je rekla: ˝Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.˝
Ideja: Dobro vidi samo srce, a bitno je očima nevidljivo.
Misliti svojom glavom-Ovo djelo mi se svidjelo zato što sam iz njega puno naučila i izvukla mnoge pouke.
SADRŽAJ:
Pisac je jednom kad je imao šest godina nacrtao zmijskog cara kako guta slona. Izgledalo je kao šešir. Odrasli su mu rekli da se okani crtanja. Tako je odlučio postati pilot. Jednom dok je letio nad Saharom, nešto mu je bilo puklo u motoru. Pokušao je sam obaviti taj težak popravak. Imao je vode za osam dana. Zaspao je. Probudio ga je neobičan glasić koji ga je molio da mu nacrta ovcu. Nacrtao mu je, da ga iskuša, zmijskog cara. Prepoznao ga je. Na kraju mu je nacrtao ovcu u kutiji.
Tako je upoznao Maloga princa. Objasnio mu je da je ta stvar avion i da leti. Mali princ mu je rekao da je s drugog planeta. Pilot je zaključio da je mali princ s asteroida B-612. Dječak mu je još otkrio da je njegov planet jako mali i da na njemu rastu baobabi. Volio je gledati zalaske sunca. Petog dana Mali princ upita da li ovce jedu grmlje. Pilot mu odgovori da da. Dječak zaključi da onda jedu i cvijeće. Mali princ je imao ružu. Ona je zahtijevala da ju stavi pod stakleno zvono. Jako ju je volio. Odlučio je krenuti na put ne bi li shvatio sebe i svoju ružu. Temeljito je očistio svoje vulkane. Oprostio se s ružom. Počeo je posjećivati druge planete. Na prvom je bio kralj. Mislio je da vlada svime, cijelim svemirom. Malog je princa nazvao svojim podanikom. Htio ga je imenovati ministrom pravosuđa, veleposlanikom itd.
Mali princ je mislio da su odrasli čudni i krenuo dalje. Na drugom planetu je živio umišljenko. Mislio je da je najljepši na svijetu. Tjerao je malog princa da mu se divi. Dječak je otišao dalje. Na trećem planetu je živio pijanac. Pijanac je pio da zaboravi da se stidi toga što pije. Mali princ ode dalje. Na sljedećem planetu je živio poslovni čovjek. On je brojio zvijezde i ”posjedovao” ih. Mali princ ode na peti planet na kojem je živio nažigač koji je svako malo palio svjetiljku. Na njegovom planetu dani traju jednu minutu. Ovaj mu se svidio, ali Mali princ ode dalje. Na šestom planetu je živio zemljopisac koji je princa smatrao izviđačem. Savjetovao mu je da ode na planet Zemlju. Tako je mali princ došao na Zemlju. Pao je u pustinji u Africi. Sreo je zmiju i pričao s njom. Prešao je pustinju i došao u vrt pun ruža. Pojavila se lisica. Sprijateljio se s njom. Rekla mu je na rastanku da se dobro vidi samo srcem. Bitno je očima nevidljivo. Sreo je skretničara, trgovca. Pilot mu je osmoga dana rekao da će oni umrijeti od žeđi. Krenuli su prema izvoru. Naišli su na studenac. Mali princ mu je rekao da tu mora ostati, da je sutra godišnjica njegova boravka na Zemlji. Vraćao se na ono mjesto gdje se bio spustio na Zemlju.
Sutradan kad se pilot vraćao, Mali princ je sjedio na zidu. Popeo se na njega da pobjegne od zmije. Kad je on prišao mali se princ spustio dolje. Pilot mu je rekao da je uspio popraviti motor. Mali princ mu je rekao da mu je drago što se sada može vratiti kući jer se i on noćas vraća svojoj kući, samo to se osjećao odgovornim za svoju ružu. Prvo je pored njegova gležnja bljesnula žuta zmija. Potom je Mali princ pao, polako. Ono što je pilotu ostavio za uspomenu je smijeh bezbrojnih zvijezda na noćnome nebu, koje se smiju glasom Malog princa svaki put kad pogleda gore.
Kompozicija djela:
Uvod: Mali princ dolazi na Zemlju i upoznaje pilota.
Zaplet: Mali princ priča pilotu o svojoj ruži i obilasku planeta.
Vrhunac: Mali princ i pilot idu prema izvoru.
Mali princ mu govori da mora ići kući.
Rasplet: Mali princ odlazi.
Fabularni tijek:
1. Pisac je sa šest godina nacrtao zmijskog cara sa slonom
2. Jednom mu se avion srušio u pustinji Sahari
3. Tako je upoznao maloga princa
4. Mali princ mu priča o svom planetu i ruži
5. Mali princ odlazi na druge planete
6. Dolazi na Zemlju i upoznaje lisicu
7. Osmi dan on i pilot odlaze do izvora
8. Mali princ mu govori da mora otići
9. Oprašta se s njim i govori da će se smijati sa svoje zvijezde
10. Mali princ nečujno odlazi
Ernest Hemingway - Starac i more
Bilješke o piscu:
Ernest Hamingway rođen je 1899. godine u Oak Parku, nedaleko od Chicaga, u saveznoj državi Illinois. Umjesto na sveučilište on se pokušava unovačiti u američku vojsku, no to mu ne uspijeva zbog slabog vida. Hemingway ipak odlazi kao novinarski dopisnik na bojište u Italiju gdje sa nepunih 19 godina biva ranjen. Nakon oporavka u Milanu nagrađen je talijanskim odlikovanjem za hrabrost. Po završetku prvog svjetskog rata Hemingway se vraća u Ameriku, ali nedugo zatim odlazi u Francusku.
Tamo je 1925. god. izdao svoje prvo književno djelo- zbirku pripovijedaka pod nazivom “U naše doba.” Iduće godine Hemingway objavljuje i svoj
prvi roman “I sunce se ponovo rađa” koje mu donosi priličan uspjeh i slavu. Poznatjia djela su: ”Muškaraci bez žena”, “Zbogom oružje”, “Imati i nemati”, “Kome zvono zvoni”, “Preko rijeke pa u drveće”, “Starac i more”. 1961. godine u svom domu izvršava samoubojstvo.
Tema: Tema ove knjige je životna borba i to je pokazano kroz starčev primjer.
Kratki sadržaj:
Uvod
Upoznajemo se sa starcem i dječakom. Knjiga nam je ukratko ispričala kako je starac već osamdeset i četiri dana na moru i uvijek se vraćao bez ulova. Starac je dječaka učio pecati, zajedno su se družili i skoro da su zajedno i živjeli. Starac se sprema na isplovljavanje daleko na pučinu nadajući se da će nešto uloviti.
Zaplet
Starac isplovljava, a dječak ga pozdravlja i želi mu sreću. On nije bio jedini koji je išao u lov već je tu bilo i drugih brodica i čamaca, no on je odlučio da ide dalje od svih drugih s nadom da će nešto uloviti. Kad je došao na dovoljnu udaljenost od kopna bacio je udice na kojima su bili zavezani prutići po kojima bi starac znao dali je riba zagrizla.
Vrhunac
Jedna velika riba je zagrizla i starac je to osjetio na konopcu. Zaključio je da je riba velika i da će se s njom dugo boriti. Riba je vukla brod više dana i starac ju je napokon izvadio. Bio je presretan i krenuo je prema kopnu.
Rasplet
Na povratku morski psi su starcu pojeli cijelu ribu koja je bila zavezana na boku broda. Starac je tužan došao kući i dječak ga je dočekao i pomogao mu da se odmori. Starac je dječaku ispričao priču.
Analiza likova:
Starac
Starac bijaše mršav i suh čovjek, s dubokim naborima na stražnjem dijelu vrata. Na obrazima je imao smeđe mrlje dobroćudnog kožnog tumora što ga uzrokuje odsjaj sunca u tropskom moru. Mrlje su mu pokrivale velik dio lica, a na rukama je imao duboko urezane ožiljke od izvlačenja konopca s teškim ribama. Ali nijedan ožiljak nije bio svjež. Svi su bili stari što dokazuje da već dugo nije ulovio niti jedne ribe. Na njemu je sve bilo staro osim njegovih očiju koje su bile boje mora, vesele i neporažene.
Dječak
Dugo je ribario sa starcem i on ga je naučio ribariti. Pošto starac nije već dugo imao nikakvog ulova roditelji su dječaka prebacili na drugi brod koji je bio puno uspješniji. Dječak je ipak najviše volio starca i htio s njim ići na pučinu. Pomagao mu je kad god je mogao.
Dojam o djelu:
Ovo je roman. Govori o starcu ribaru i dječaku kojeg je on poznavao. Dječak mu je punio pomagao što se tiče održavanja čamca i samog ribolova. Starac već osamdeset i četiri dana nije imao sreće i vraćao se bez ulova. Tada je dječak morao prijeći na drugi brod i nije više mogao starcu pomagati. Starac jednog dana sam odlazi na pučinu u nadi da će nešto uloviti. Na kraju je i ulovio doista veliku ribu nakon mukotrpne višednevne borbe s njom, ali na povratku su mu morski psi pojeli cijelu ribu. Starac se tužan vraća na kopno. Cijela poanta knjige je ustvari da se u životu dugo borimo da bi stekli nešto, a to s druge strane vrlo lako možemo izgubiti.
Ernest Hamingway rođen je 1899. godine u Oak Parku, nedaleko od Chicaga, u saveznoj državi Illinois. Umjesto na sveučilište on se pokušava unovačiti u američku vojsku, no to mu ne uspijeva zbog slabog vida. Hemingway ipak odlazi kao novinarski dopisnik na bojište u Italiju gdje sa nepunih 19 godina biva ranjen. Nakon oporavka u Milanu nagrađen je talijanskim odlikovanjem za hrabrost. Po završetku prvog svjetskog rata Hemingway se vraća u Ameriku, ali nedugo zatim odlazi u Francusku.
Tamo je 1925. god. izdao svoje prvo književno djelo- zbirku pripovijedaka pod nazivom “U naše doba.” Iduće godine Hemingway objavljuje i svoj
prvi roman “I sunce se ponovo rađa” koje mu donosi priličan uspjeh i slavu. Poznatjia djela su: ”Muškaraci bez žena”, “Zbogom oružje”, “Imati i nemati”, “Kome zvono zvoni”, “Preko rijeke pa u drveće”, “Starac i more”. 1961. godine u svom domu izvršava samoubojstvo.
Kratki sadržaj:
Uvod
Upoznajemo se sa starcem i dječakom. Knjiga nam je ukratko ispričala kako je starac već osamdeset i četiri dana na moru i uvijek se vraćao bez ulova. Starac je dječaka učio pecati, zajedno su se družili i skoro da su zajedno i živjeli. Starac se sprema na isplovljavanje daleko na pučinu nadajući se da će nešto uloviti.
Zaplet
Starac isplovljava, a dječak ga pozdravlja i želi mu sreću. On nije bio jedini koji je išao u lov već je tu bilo i drugih brodica i čamaca, no on je odlučio da ide dalje od svih drugih s nadom da će nešto uloviti. Kad je došao na dovoljnu udaljenost od kopna bacio je udice na kojima su bili zavezani prutići po kojima bi starac znao dali je riba zagrizla.
Vrhunac
Jedna velika riba je zagrizla i starac je to osjetio na konopcu. Zaključio je da je riba velika i da će se s njom dugo boriti. Riba je vukla brod više dana i starac ju je napokon izvadio. Bio je presretan i krenuo je prema kopnu.
Rasplet
Na povratku morski psi su starcu pojeli cijelu ribu koja je bila zavezana na boku broda. Starac je tužan došao kući i dječak ga je dočekao i pomogao mu da se odmori. Starac je dječaku ispričao priču.
Analiza likova:
Starac
Starac bijaše mršav i suh čovjek, s dubokim naborima na stražnjem dijelu vrata. Na obrazima je imao smeđe mrlje dobroćudnog kožnog tumora što ga uzrokuje odsjaj sunca u tropskom moru. Mrlje su mu pokrivale velik dio lica, a na rukama je imao duboko urezane ožiljke od izvlačenja konopca s teškim ribama. Ali nijedan ožiljak nije bio svjež. Svi su bili stari što dokazuje da već dugo nije ulovio niti jedne ribe. Na njemu je sve bilo staro osim njegovih očiju koje su bile boje mora, vesele i neporažene.
Dječak
Dugo je ribario sa starcem i on ga je naučio ribariti. Pošto starac nije već dugo imao nikakvog ulova roditelji su dječaka prebacili na drugi brod koji je bio puno uspješniji. Dječak je ipak najviše volio starca i htio s njim ići na pučinu. Pomagao mu je kad god je mogao.
Dojam o djelu:
Ovo je roman. Govori o starcu ribaru i dječaku kojeg je on poznavao. Dječak mu je punio pomagao što se tiče održavanja čamca i samog ribolova. Starac već osamdeset i četiri dana nije imao sreće i vraćao se bez ulova. Tada je dječak morao prijeći na drugi brod i nije više mogao starcu pomagati. Starac jednog dana sam odlazi na pučinu u nadi da će nešto uloviti. Na kraju je i ulovio doista veliku ribu nakon mukotrpne višednevne borbe s njom, ali na povratku su mu morski psi pojeli cijelu ribu. Starac se tužan vraća na kopno. Cijela poanta knjige je ustvari da se u životu dugo borimo da bi stekli nešto, a to s druge strane vrlo lako možemo izgubiti.
Richard Bach - Galeb Jonathan Livingston
Richard Bach je suvremeni američki pisac. Bio je vojni pilot, a pozornost čitatelja privukao je modernom bajkom "Galeb Jonathan Livingston". U njoj je došlo do izražaja autorove ljubavi prema plavim visinama i sklonost metaforičkome i simboličkom prikazivanju života i spoznaja o njemu. Njegovo djelo "Galeb Jonathan Livingston" mnogi uspoređuju s djelom "Mali princ".
2. TEMA
Galeb Jonathan želi naučiti savršeno letjeti.
3. MJESTO RADNJE
Nebo i zemlja
4. VRIJEME RADNJE
Suvremena radnja
5.OSNOVNA MISAO
Često se dogodi da zajednica ne želi ili ne može razumjeti više ciljeve pojedinaca i stoga taj pojedinac bude isključen iz zajednice.
6. LIKOVI
Galebovi Jonathan Livingston, Fletcher Lynd, Sullivan, Gang
7.KRATKI SADRŽAJ
Galeb Jonathan Livingston nije bio kao ostali galebovi. Bio je buntovnik i nije mario za ostale galebove. I dok dok su ga roditelji molili da bude kao ostali galebovi i da se brine kako doći do hrane, on je samo želio postati letački virtouz. Bio je mršav, no letenje je volio više od hrane. Ni manje nesreće koje je imao u zraku nisu ga pokolebale. Napornim vježbanjem uspio je postići brzinu od 396 km/h. To je bio rekord jata i Jonathan je očekivao pohvale od Starješine. Međutim, Starješina ga je ukorio i protjerao iz jata. No, Jonathan je bio uvjeren da slijedi viši cilj života. Bio je protjeran na daleke hridi, ali on je odletio mnogo dalje. Boljelo ga je što njegova braća nisu htjeli ni čuti ni vidjeti što je naučio. A onda, jedne noći Jonathanu se približe dva druga galeba sjajna poput zvijezda. I oni su bez imalo muke izvodili sve akrobacije koje im je Jonathan zadao. Kad je vidio da je našao ravne sebi, Jonathan ih je upitao tko su. Odgovorili su mu da su njegova braća i da ga vode kući, pravoj kući. Jonathan je bio spreman, tada su tri galeba nestala u tamnom nebu. Jonathan je sve lakše izvodio svoje akrobacije, tijelo mu je postalo blistavo, oči sjajne. Otkrio je da može letjeti brzinom od 500 km/h. Iznenada dva galeba su nestala. Jonathan je sletio na obalu gdje ga je dočekalo desetak drugih galebova. Ubrzo je saznao da je došao u zajednicu u kojoj je svima stalo da svoju tehniku letenja dovedu do savršenstva. Dobio je instruktora, galeba Sullivana. Jedne večeri saznao je od starješine Ganga da nebo nije ni u kojem vremenu, ni na kojem mjestu, nebo je savršeno i može biti bilo kad i bilo gdje. Naučio je i da se snagom misli može stići gdje god se želi. Jonathan je naporno vježbao tu vještinu i tako je sa Gangom došao na neki čudni planet. Još je samo trebao naučiti kontrolirati novostečenu vještinu. No, jedne večeri Gang je nestao, umro je.
Jonathan je sve više razmišljao o Zemlji. Sullivan ga je nagovarao da ostane, no Jonathan je ipak otišao. Na nebo se mogao vratiti u svakom trenutku jer je svladao vrijeme i prostor. Na Zemlju je otišao zato jer je želio naučiti letjeti ostale galebove koji su protjerani kao što je bio i on zbog letenja. Prvi mu je učenik bio galeb Fletcher Lynd, mladi i neobuzdani galeb koji je težio letačkom savršenstvu. A Jonathan Jonathan je u to vrijeme bio najljepši i najsavršeniji galeb na svijetu. Uskoro je dobio još šest učenika i s njima i s Fletcherom želio se pokazati svom starom jatu. Isprva je opet bio odbacivan, no malo-pomalo na tisuće galebova okupljalo se oko njega i željelo postati kao on. Jednog dana Fletcheru se dogodila nesreća. Pri velikoj brzini udario je u stijenu i ništa mu nije bilo. Jonathan je tada vidio da je Fletcher ovladao snagom misli i prepustio mu podučavanje jata, a sam je otišao među druga jata .
Fletcher je shvatio da ne postoje granice, da je sve moguće. Tada je počeo njegov lov za Jonathanom, za utjelovljenjem savršenstva i njegova utrka sa znanjem. U toj utrci nije mogao pobijediti jer znanje nema granica.
8. LIKOVI
Galeb Jonathan Livinston
Jonathan prije svega ima snažan duh i smisao za istraživanje, nagon za avanturama, nepresušnu želju za znanjem, plemenitost, hrabrost i ustrajnost. Te osobine imaju samo rijetki pojedinci.Takav pojedinac ne zna za zemaljske granice, jer sve što je na Zemlji na neki način je ograničeno. Ono što bi trebala takva osoba jest ohrabrivati i poticati ostale u svojoj okolini na put kojim treba ići, jer je to težnja k savršenstvu. Snaga misli i duha, kad nečem stvarno težiš može nadvladati mnoge prepreke.
"Pa, to je istina! Ja jesam savršeni galeb, bez ograničenja. - Osjeti svu silinu sreće."
9. PRENESENO ZNAČENJE
Ova knjiga je zapravo pisana u prenesenom značenju, puna je simbolike koja bi se trebala odnositi na sve nas. Mi predstavljamo Jonathana, mi trebamo prijeći sve prepreke i zakone da postanemo slobodni i savršeniji. Trebamo i drugima pomagati, onima kojima je potrebna pomoć i ne treba svakome pronalaziti zamjerke. Uloga Jonathana je da shvatimo našu stvarnu prirodu i iskoristimo je potpuno.
"Sve što je nekoć želio jatu, sad je činio sam za se; naučio je letjeti i nije mu bilo žao cijene koju je platio. Jonathan je otkrio da su dosada, strah i gnjev glavni razlozi zbog kojih galebovi žive kratko, a budući da se svega toga oslobodio, poživio je zaista dugo i lijepo."
"Sada, naravno, vrijedi jednako pravilo za sve nas : biramo svoj idući svijet prema onom što smo naučili u ovom. Ne naučiš li ništa, idući ti je život jednak sadašnjem, ista ograničenja i iste poteškoće koje treba nadvladati."
"Nebo nije ni mjesto ni vrijeme. Nebo je savršenstvo."
"Tim riječima se Jonathan oprosti i prenese u mislima među veliko jato galebova, na obalu nekog drugog vremena, i shvati s uvježbanom lakoćom da nije samo kost i perje, već ničim neograničen, savršen simbol slobode i leta."
"Treba učiti da se spozna istinski galeb, ono dobro u svakom galebu i pomoći im da i sami to vide u sebi.To je ljubav o kojoj sam ti govorio."
August Šenoa - Prosjak Luka
Bilješke o piscu:
August Šenoa (1838. – 1881. god.) književnik. Po ocu češkog, po majci
slovačkog podrijetla. Pravne studije je započeo u Zagrebu, a dovršio u
Pragu. Gradski senator. U književnosti se javio mladenačkim stihovima
iako nije bio pretežno lirska priroda. Baveći se poezijom, on i u stihovima
pokazuje pravu stranu svog specifičnog talenta. Više narativna i kritička
priroda nego emotivan lirik, Šenoa je s najviše uspjeha obrađivao
povijesne motive, budeći interes širokih čitalačkih krugova za događaje iz
hrvatske prošlosti. Šenoa je bio veoma vješt pisac feljtona, u kojima je
davao žive slike iz suvremenog zagrebačkog života („Zagrebulje“, „Vječni
žid“, itd). Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalištu.
Njegova komedija „Ljubica“ govori o piščevu daru zapažanja.
Šenoa se istakao i prevodilačkim radom, objavivši mnogo uspjelih
prijevoda (Sheakespeare, Racine, itd).
slovačkog podrijetla. Pravne studije je započeo u Zagrebu, a dovršio u
Pragu. Gradski senator. U književnosti se javio mladenačkim stihovima
iako nije bio pretežno lirska priroda. Baveći se poezijom, on i u stihovima
pokazuje pravu stranu svog specifičnog talenta. Više narativna i kritička
priroda nego emotivan lirik, Šenoa je s najviše uspjeha obrađivao
povijesne motive, budeći interes širokih čitalačkih krugova za događaje iz
hrvatske prošlosti. Šenoa je bio veoma vješt pisac feljtona, u kojima je
davao žive slike iz suvremenog zagrebačkog života („Zagrebulje“, „Vječni
žid“, itd). Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalištu.
Njegova komedija „Ljubica“ govori o piščevu daru zapažanja.
Šenoa se istakao i prevodilačkim radom, objavivši mnogo uspjelih
prijevoda (Sheakespeare, Racine, itd).
Pravo područje Šenoina djelovanja bila je pripovjedačka proza s motivima
iz suvremenog života i događajima iz hrvatske prošlosti. Volio je
historijske sukobe, tragične događaje i obrate iz hrvatske prošlosti.
iz suvremenog života i događajima iz hrvatske prošlosti. Volio je
historijske sukobe, tragične događaje i obrate iz hrvatske prošlosti.
Šenoa je prije svega pjesnik novog hrvatskog društva koje se rađa,
slikajući one događaje u kojima građanstvo igra odlučnu ulogu („Zlatarevo
zlato“).
slikajući one događaje u kojima građanstvo igra odlučnu ulogu („Zlatarevo
zlato“).
Šenoine pripovijesti („Barun Ivica“, „Ilijina oporuka“, „Vladimir“, „Prosjak
Luka“) daju obilat pregled o razvitku hrvatskih socijalnih relacija u prvoj
polovini prošloga stoljeća.
Luka“) daju obilat pregled o razvitku hrvatskih socijalnih relacija u prvoj
polovini prošloga stoljeća.
„Zlatarevo zlato“, „Seljačka buna“, „Diogenes“, „Kletva“ i „Čuvaj se
senjske ruke“ romani su u kojima je Šenoa dao maha svim svojim glavnim
karakteristikama: fantaziji i živoj narativnosti protkanoj postojanom
vjerom u budućnost svoga naroda.
senjske ruke“ romani su u kojima je Šenoa dao maha svim svojim glavnim
karakteristikama: fantaziji i živoj narativnosti protkanoj postojanom
vjerom u budućnost svoga naroda.
Šenoa je stvorio hrvatsku čitalačku publiku.
Socijalni elementi:
Siromaštvo
Zapuštenost sela
Glad
Nezaposlenost
Neukost običnih seljaka
Privilegirani položaj gradske gospode u odnosu na seljake
Analiza glavnog lika:
Luka
Vanjski izgled:
Ni velik ni malen
Žutih grižljivih obraza
Riđe brade
Čupave kose
Odjeven u stare, prljave krpe
„Luka bijaše suh čovjek, ni velik, ni malen. Obraz mu je zahiren, kukavan,
grižljiv, žut, gospode, kao list na mali Božić, a po njem posijana rijetka,
riđa brada. Gleda ispod oka, kuči svoj vrat među ramena, pokazuje zube,
prođe kadšto preko lijevog uha ili preko čupave kratke kose. Požutjela
bijela čoha sa sto zakrpa počela se raspadati, kožna torbica bijaše masna,
klapasti šešir probušen, a košulja davno nije vidjela sapuna.
grižljiv, žut, gospode, kao list na mali Božić, a po njem posijana rijetka,
riđa brada. Gleda ispod oka, kuči svoj vrat među ramena, pokazuje zube,
prođe kadšto preko lijevog uha ili preko čupave kratke kose. Požutjela
bijela čoha sa sto zakrpa počela se raspadati, kožna torbica bijaše masna,
klapasti šešir probušen, a košulja davno nije vidjela sapuna.
Bogalj, da mu pokloniš krajcer.“
Moralna karakterizacija:
Luku je teško okarakterizirati kao lošeg ili dobrog čovjeka. Da bi preživio u
društvu u kojem je živio morao je biti prevarant, lažljivac i veliki lukavac.
Videći da novac znači puno i da ima glavnu ulogu, mislio je da će novcem
kupiti ljubav, steći dom i obitelj.
društvu u kojem je živio morao je biti prevarant, lažljivac i veliki lukavac.
Videći da novac znači puno i da ima glavnu ulogu, mislio je da će novcem
kupiti ljubav, steći dom i obitelj.
Životni san prosjaka Luke:
Luka je želio postati čovjek kao i svaki drugi. Želio je imati svoj dom,
sjediti kod tople peći, piti vino, jesti bijeli kruh, imati pored sebe ženu i
nositi bijelu košulju kao i drugi ljudi, kao pošteni ljudi kako ih je on sam
nazivao. U sebi je osjećao i nosio potrebu da stvori svoj dom i svoju
obitelj, ali nažalost to nije uspio.
sjediti kod tople peći, piti vino, jesti bijeli kruh, imati pored sebe ženu i
nositi bijelu košulju kao i drugi ljudi, kao pošteni ljudi kako ih je on sam
nazivao. U sebi je osjećao i nosio potrebu da stvori svoj dom i svoju
obitelj, ali nažalost to nije uspio.
Osobno viđenje životnih prilika koje su odredile životni put Luke:
Luka je bio žrtva društva u kojem je živio. Kao siroče, koje je pripalo zloj
babi koja ga je čuvala za novac, tukla i mučila glađu, kao dijete koje je
kasnije završilo u gradskoj kući kao sluga i trčkaralo, a na kojega je
društvo potpuno zaboravilo, Luka nije ni mogao postati drugo do običan
prosjak. Toliko su gradska gospoda bila pokvarena da su svojim
mahinacijama i lažnim svjedočenjima radili sve kako bi upropastili život
neukog i neobaviještenog seljaka. Društvo je u njemu ubilo svaku klicu
ljudskoga.
babi koja ga je čuvala za novac, tukla i mučila glađu, kao dijete koje je
kasnije završilo u gradskoj kući kao sluga i trčkaralo, a na kojega je
društvo potpuno zaboravilo, Luka nije ni mogao postati drugo do običan
prosjak. Toliko su gradska gospoda bila pokvarena da su svojim
mahinacijama i lažnim svjedočenjima radili sve kako bi upropastili život
neukog i neobaviještenog seljaka. Društvo je u njemu ubilo svaku klicu
ljudskoga.
Doživljaj djela:
Dijelo mi se svidjelo.
Tema djela:
Život prosjaka Luke i njegova upornost da postane običan seljački covijek.
Ideja djela:
Ideja ovog djela je da nije vazan novac vec covijekov karakter, volja za životom.
Kratak sadržaj:
Uz obalu Save nalazilo se malo, prljavo selo Jelenje. Stanovnici su bili lijeni, nepošteni, voljeli se ići u krčmu, osim rijetkih ljudi koji su pošteno radili. Kroz to selo često je prolazio Luka. On je bio prosjak, a da bi stekao novac varao je i bavio se nutnim poslovima. Luka se zaljubio u bogatu i poštenu Maru. Poželo je biti pošten. Mara je voljela drugoga, svog susjeda Andru, ali su njihovi očevi bili u svađi. Luka je obećao pisaru Mikici 100 forinti ako Mara bude njegova. Stoga je Mikica nagovarao Andrinog oca da ne dozvoli da se Andro oženi Marom. Te je godine Marinog oca zadesila nesreća. Netko mu je ubio krave i spalio spremište za sijeno. Postali su veoma siromašni. Vidjevši njihovu nevolju Andrin otac je shvatio kako je bio nepošten prema Martinu, Marinom ocu, i prvom susjedu. Oni su se pomirili te su se Mara i Andro zaručili. Luka je skupio mnogo novca i želio je dati Martinu u zamijenu za Maru. Želio je živjeti kao običan čovjek. Saznavši da je Mara zaručena veoma se razočarao. Znao je da bi ga jedino ona vratila na pravi put, da bi jedino ona od njega učinila čovjeka.
Kad su se Mara i Andro vjenčali i dobili dijete, Luka je bio zavidan. Htio se osvetiti, ali ga je pekla savijest. Kod njega je prevladao razum i otišao se ispovijedati. U krčmi je sreo Mikicu. On mu je nudio prijateljstvo, ali ga je Luka odbio. Znao je da je Mikica varalica i da želi samo novac, jer je takav i on bio.
Luka je shvatio da je važnije biti siromašan i sretan čovjek, nego nečovječna varalica. Luka je otišao do rijeke Save i skočio u vodu gdje je umro. Oni koji se ga poznavali brzo su ga zaboravili. Nakon godinu dana Mara i njen otac morali su na sud. Luka im je ostavio 800 forinti i svečeniku je ostavio poruku za njih. Želio je da prime novac i da se svake godine pomole za njega.
Mjesto radnje:
Jelenje
Vrijeme radnje:
XIX. stoljeće
Glavni likovi:
Luka
Analiza:
Vanjski izgled:
suh, košturav, čovjek
ni velik ni malen
šutih grišljivih obraza
riđe brade
čupave kose
odjeven u stare, prljave krpe
«Luka bijaše suh, košturav čovjek, ni velik, ni malen. Obraz mu je zahiren, kukavan, grišljiv, šut, gospode, kao list na mali Bošiš, a po njem posijana rijetka, riđa brada kao pošeta strn. Gleda ispod oka, kuči svoj vrat među ramena, pokazuje zube, prođe kadšto preko lijevog uha ili preko čupave kratke kose. Pošutjela bijela čoha sa sto zakrpa počela raspadati se, košna torbica bijaše masna, klapasti šešir probušen, a košulja davno nije vidjela sapuna. Bogalj, da mu pokloniš krajcer. »
Moralno:
Luka je bio siromah, nemože ga se okarakterizirati kao dobru ili lošu osobu jer u društvu u kojem je živio morao se boriti za prezivljavanje na bilo koji nacin.
Analiza stila:
PJESNIČKE SLIKE:
a) VIZUALNE:
bijeli se vrbinje
nisko čupavo grmlje borovice
siva drnjevara pod čađavim, slamnim klobukom
jato divljih golubova
bosonogi pastiri pod mokrim grmljem
b) AKUSTIČNE:
tiho teče Sava
voda bije o niske bregove
lišce dršce
zalaje koji pas
vrabac cvrkuce po smetištu
EPITETI:
bijela magla
klapaste uši
nabuhlo, papreno lice
bosonogi pastiri
nisko čupavo grmlje borovice
bijela platnena košuljka
crne sjajne kite
malen, odrpan čovjek
jajasta, srebrna dugmad
modre, zakrpane hlače
ONOMATOPEJA:
zagrmi
zabubnja
zveketa
praskalo se
zatutnji
lišce dršce
METAFORA:
-dijete ( jezgra ljubavi koja je svu kušu vezala u jedan vijenac, koji je disao mirisom ljubavi )
-osmjeh ( zvijezda koja je zatreptjela na nebu )
PERSONIFIKACIJA:
mraz ga protrese
mraz se zabadao u njegove prste poput iglica
krv mu se ušge
Sava šapše pjesmicu
vrbinje se miješa kao klupko
voda se zajeda u zemlju
viri drvenjara
rasijano selo
USPOREDBA :
selo rasijano ka jato divljih golubova
vrti se vrze, kao da ga tko bode
čovjeka uraziti kao šilom
lahak sam kao perce
riđa brada kao pošeta strn
obraz grišljiv, šut kao list na mali Bošiš
gledahu novce kao pseto
nebo se razvedrilo kao staklo
oči crne kao kupinice
Bilješke o piscu:
Ephraim Kishon je izraelski pisac, rođen 1924. g. u Budimpešti. Za vrijeme rata radio je u logoru u Slovačkoj, a do kraja rata se skrivao i tako uspio izbjeći logore smrti. Godine 1949. se seli u Izrael. Piše duhovite putopise, scenarije, komedije, mjuzikle, kratke priče. Knjiga “Kod kuće je najgore” je najprodavanija knjiga u svijetu.Ulijepi bližnjega svoga
Likovi koje sam upoznala: Pisac, Amir, Amirova učiteljica, gosp. Frisch
Nasmijalo me:
“Naše se dijete čak i izgledom izmijenilo: oči mu se smanjile a obrazi naduli. Najbolja supruga na svijetu tvrdi da se on pretvara u hrčka. O hrčku u leksikonu piše: “Glodavac izgledom sličan štakoru, u obrazima ima džepove u koje sprema zrna žitarica, te tako stvara zalihu za zimu.” Prava slika i prilika Amirova!” (str. 123)
Kratki sadržaj:
Djeca su dobila novu zabavu. Album sa tekstom i praznim mjestima za kustraciju i vrećice sa sličicama, koje se lijepe u taj album. Pisac zaključuje da izdavači zarade ogroman novac prodajući sličice u paketićima. Da bi se popunio album, potrebno je skupiti hrpu sličica, od kojih su većina njih duplići. Ta hrpa duplih sličica razvija kod djece duh razmjene, ali istovremeno i prazni fond džeparca i roditeljskih prihoda. Neka djeca počnu i krasti od roditelja. Uplašeni roditelji sazovu sastanak, želeći riješiti problem sličica. Prihvaćen je prijedlog da se djecu zatrpa sličicama, pa će im one ubrzo dosaditi. Međutim, djecu nisu uspjeli zbuniti. Oni sa još većim žarom trpaju i spremaju nove sličice, tako da sve više liče na hrčke. Amirov otac, umoran od albuma “Čuda svijeta”, doživi novi šok. Izašao je novi album: “Svijet sporta”.
Moje zlato spava
Likovi koje sam upoznala: pisac, Amir, supruga, Gideon, Avital
Nasmijalo me:
“Obratili smo se psihoterapeutu, koji nas je odmah upozorio da ništa ne pokušavamo silom, jer bi to moglo ostaviti traga u njegovu društvenom životu. – Priroda će se sama pobrinuti ako joj za to damo priliku – reče nam. Dali smo prirodi priliku ali ona je nije iskoristila. Kad sam jednom u pola četiri izjutra zatekao Amira gdje kredom u boji crta avione po zidovima, toliko sam se razbjesnio da sam smjesta nazvao popustljivoga psihoterapeuta. Na drugom kraju javio mi se umilni dječji glasić: – Tata spava.” (str. 112)
Kratki sadržaj:
Pisac je sretan što ima sina Amira koji točno u pola devet ide u krevet, a ustaje u sedam u jutro. Naravno, uskoro pisac priznaje da laže. Amir oblači pidžamu u pola devet, ali tada počinje njegova šetnja po stanu, a ne spavanje, prvo je žedan, onda provjerava torbu, tada gleda televiziju, malo se igra sa psom i tako sve do dva sata ujutro. Dakako, to izaziva pospanost i nepažnju u školi. Amir često i zaspi na satu. Dugo su Amirovi roditelji mislili da samo njihov sin luta noću, dok kod susjeda Gideona, koji je strog, nisu otkrili da mala Avital također legne u 20 sati i 45 minuta, ali također luta do dva u noći. Školske praznike je supruga iskoristila da Amira vrati u normalne sate sna. Umjesto da ga tjeraju ranije na spavanje, roditelji su poticali Amira u nespavanju. Kroz dvadeset dana praznika, postigli su da Amir preskoči jedan dan i sada opet redovno odlazi u pola devet na spavanje. Naravno, osim ako pisac ne laže.
Dojam o djelu:Knjiga je izvrsna. Obični događaji jedne obitelji opisani su s puno humora. Svi se mi možemo pronaći u tim pričama, jer se opisani događaji svima nama ponekad dogode, a i lijepo je vidjeti ih kroz humorističan pogled jednog pisca.
William Shakespeare: Romeo i Julija
Bilješke o piscu:
William Shakespeare (1564. – 1616.) je jedan od najboljih dramatičara i pjesnika Elizabetanske Engleske, i smatra se jednim od najtalentiranijih pisaca svih vremena. Napisao je 36 drama, 154 soneta i 2 narativne pjesme. Od toga su najpoznatija djela: Kralj Lear, Otelo, Hamlet, Romeo i Julija, Macbeth. Mjesto radnje: Radnja se odvija u Veroni i Mantovi
Vrijeme radnje: Nešto prije Shakespearovog vremena, tj. oko 14. – 15. st.
Tema: Nesuđena ljubav Romea i Julije.
Ideja: Ljubav uvijek nalazi put, a tvrdoglavost se ne isplati.
Analiza likova:
Romeo – Mladi sin Montekijev, smmrtno zaljubljen u Juliju, hrabar, pošten i spretan na rapiru.
Julija – Kći Kapuleta, strašno voli Romea, mlada, pametna, odana.
Monteki i Kapuleti – Starješine dvije smrtno posvađane obitelji.
Paris – Mladi grof i knežev rođak koji želi oženiti Juliju.
Tibaldo – Ratoborni nećak gospođe Kapulet, stalno traži priliku da započne tuču.
Monah Lavrentije – Franjevac koji pomaže Romeu i Juliji da se vjenčaju.
Dojkinja – Julijina dojkinja koja ju savjetuje i pomažu u svemu.
Kratki sadržaj:
Romeo se na jednoj zabavi upozna s Julijom te se njih dvoje zaljube. Svoju ljubav ne smiju otvoreno pokazati jer su pripadnici smrtno zavađenih obitelji. Zato Romeo dalazi u Julijin vrt kriomice i predlaže joj da se potajice vjenčaju. Julija pristaje pa Romeo odlazi kod monaha Lavrentija i dogovara tajno vjenčanje. Lavrentije ih vjenča, ali istog dana Tibaldo napadne Romeovog prijatelja Merkucija, i dok ih Romeo pokušava razdvojiti Tibaldo probode Merkucija. Tibalodo izazove i Romea te ga Romeo probode. Budući da je knez zabranio borbu između obitelji pod prijetnjom smrtne kazne, Romeo bježi kod Lavrentija da ga ne bi uhvatili. Knez ga ipak ne osuđuje na smrt nego na prognanstvo. Prije nego što ode iz grada Romeo proved noć s Julijom i iako mu teško pada odvajanje od Julije on ipak ode u Mantovu.
Nakon što Romeo ode Julija sazna da se mora udati za grofa Parisa ili će je se otac odreći. Ona odlazi kod Lavrentija a on joj daje uspavljujuće sredstvo od kojeg će izgledati mrtva. Lavrentije pošalje i pismo Romeu da dođe po Juliju u obiteljsku grobnicu. Julija popije otrov i svi misle da je mrtva, ali Romeo ne dobija pismo od Lavrentija i ne zna za prijevaru. U međuvremenu Baltazar, Montekijev sluga, dolazi kod Romea sa viješću da je Julija mrtva. Romeo na to ode kod apotekara i kupi pravi otrov i odlazi u Veronu u grobnicu Kapuleta. U to vrijeme Lavrentije doznaje da Romeo nije primio pismo, pa uzima željeznu šipku i odlazi na groblje izvući Juliju koja bi se uskoro trebala probuditi. Romeo stiže prije i u dvoboju ubije grofa Parisa koji je došao položiti cvijeće na Julijin grob. Romeo ulazi u grobnicu i misleći da je Julija mrtva ispija otrov i umire. Tada dolazi i Lavrentije, a Julija se budi. U međuvremenu je Parisov paž pozvao stražu i Lavrentije želi odvesti Juliju na sigurno, a ona ne želi poći. Kako se straža sve više približava Lavrentije bježi ostavljajući Juliju samu. Julija vidjevši Romea mrtvog uzme njegov nož i sama sebe probode. Uto ulazi straža i vidjevši što se desilo pretraži groblje. Nađu Lavrentija koji im sve ispripovjedi, a Kapulet i Monteki shvate kakvu su glupost učinili i pomire se.
Pero Budak: Mećava
Bilješke o piscu:
Pero Budak rođen je 21. lipnja 1917. u Trebinju. Dramatičar, pjesnik, prozaist i kazališni djelatnik. Pokretač niza izdavačkih djelatnosti; zapaženo je djelovao u nizu udruga dramskih umjetnika. Djela: Mećava, Potez kistom, Proljeća bez ljeta, Zaboravljeni, Svjetionik, Žedan izvor… Kratki sadržaj:
Pero Budak rođen je 21. lipnja 1917. u Trebinju. Dramatičar, pjesnik, prozaist i kazališni djelatnik. Pokretač niza izdavačkih djelatnosti; zapaženo je djelovao u nizu udruga dramskih umjetnika. Djela: Mećava, Potez kistom, Proljeća bez ljeta, Zaboravljeni, Svjetionik, Žedan izvor… Kratki sadržaj:
Drama Mećava započinje prikazom jedne obitelji za vrijeme zime u Lici. Jole, glava te obitelji, se opijao, a Manda, njegova žena i Maša, njegova kćer, su prale suđe. Izvana su se čuli vukovi koji su Joli išli na živce. Izašao je van s puškom i opalio. Vukovi su se razbježali. Nakon toga vidio je da je upravo spasio nekog čovjeka od vukova. Donijeli su ga u kuću. To je bio Perelja. On je bio zaljubljen u Mašu. Kad su Maša i Perelja ostali sami u kući poljubili su se. Oni su tako spletkarili sve dok se Ivan, za kojeg se Maša trebala udati, nije trebao vratiti kući. Mjesec dana prije Maša je ostala trudna s Pereljom samo ona to nije zapazila. Nakon što se Ivan vratio iz Amerike i odveo je na pregled i ustanovio da je trudna. Ni on nije ništa zapazio i mislio je da se njemu i Maši jednostavno posrećilo pa je počela s Ivanom ići na fit-ness. Ladi se tosvidjelo, a i djelovalo je na smanjenje tjelesne težine.U školi se Lada često družila sa Sanjom, curom iz razreda. Sanja je bila otkvačenai Lada je znala da kad izađe van voli pretjerati s alkoholom. Pred kraj školske godineimali su razrednu feštu u vikendici jedne cure iz razreda. Svi su ondje prespavali uvrećama za spavanje, pričali su, zezali se i smijali do kasno u noć. Igrali su i igru»boca istine« i Sanja je priznala da ju je kad je bila mala djevojčica pokušao silovati rođak. Ladi je to zvučalo vrlo neobično i šokantno jer je Sanja uvijek djelovala veselo i bezbrižno. Svi su priznali neke stvari o sebi i na neki se načinzbližili. Ta je večer Ladi ostala u posebno lijepom sjećanju.Bližio se kraj školske godine i početak ljeta, a Lada je sve više brinula što će biti sBrankom. Napokon je Ivani priznala istinu. Ivana se uopće nije ljutila, dapačespremno se ponudila da će je rado glumiti. Čak ju je i zabavljala ta ideja.Kako je Sanjina mama radila na radiju, Sanja je predložila Ladi da preko ljetazajedno honorarno rade na radiju. Lada je inače u razredu bila poznata kao osoba kojaizvrsno piše, a i zanimalo ju je novinarstvo pa je s oduševljenjem prihvatila tuzamisao. Ona i Sanja zajedno outline-style: initial; outline-width: 0px; padding-bottom: 0px; padding-left: 0px; padding-right: 0px; padding-top: 0px;" />Tema:
Tema ovog djela je odlazak na rad u razvijene zemlje mnogih muškaraca, a samim time je određen i život djevojaka koje moraju čekati svoje muževe i po deset godina.
Ideja:
Poticanje stanovništva na smanjen odlazak u inozemstvo.
Analiza likova:
Jole
Starac koji se po cijele dane samo opija. Jole je pravi seoski gospodar koji misli da u kući sve treba biti po njegovom. Bio je u Americi. Sjeća se mukotrpnog rada u Americi. Iako je proputovao cijelu Ameriku vratio se u kraj iz kojeg potječe. Jole se jako brine što će o njemu drugi misliti, a ne što bi on o sebi trebao misliti. Nije dopuštao da se dijete rodi u kući, ali na kraju je ono malo njegove ljudskosti prevladalo.
Maša
Maša je kao i mnoge Ličke žene u ono doba samo radila kod kuće i čekala dragoga da se vrati. Čekala ga je šest godina, ali onda je popustila. Predala se drugome s kojim nije mogla biti. Jako je vezana za majku jer je s njom odrasla. Bila je vrijedna i odgovorna. Učinila bi sve samo da dobije svoju ljubav.
Citat:
„Radije da me udavi neg da ostavim Perelju. Ja više neću Ivana. Ne mogu. Razumiš, mamo, ne mogu.“
Manda
Manda je tipična Lička žena. Sluša muža i pokorava mu se. Razumije njegove namjere i njegove postupke. Staje uz stranu Maše, svoje kćeri. Maša je uvijek vjerovala Mandi i povjeravala se. Razumjela je Mašinu prijevaru. Nije ju podržavala u varanju, ali joj je pomogla da se otvori. Čuvala je Jolu i Mašu. Joli je posebno bila od dnevnog neprimjetnog pribora u glavni lik njezinih danom-width: 0px; border-color: initial; border-image: initial; border-left-width: 0px; border-right-width: 0px; border-style: initial; border-top-width: 0px; font-family: 'Trebuchet MS', Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 13px; margin-bottom: 0px; margin-left: 0px; margin-right: 0px; margin-top: 0px; outline-color: initial; outline-style: initial; outline-width: 0px; padding-bottom: 0px; padding-left: 0px; padding-right: 0px; padding-top: 0px;" />
Citat:
Crtaodmalena i to što je upisao primijenjenu samo je korak do akademije. Već mu se sad svaka izmišljotina dobro proda, a uvijek imamo doma što za pokloniti, ili od keral; outline-width: 0px; padding-bottom: 0px; padding-left: 0px; padding-right: 0px; padding-top: 0px;" />
„Manda: Jole ti prikoviše pušiš. Znaš da ti je doktur u Gračacu reka, kad te uno gleda na ringlu, da ne bi smije pušit… Ti po vas dan sliniš tu svoju luletinu i žvačeš duvan.“
Dojam o djelu:
Meni se djelo svidjelo. Volim takve priče koje opisuju život prije ovoga danas. Želim znati više o nekadašnjem životu. Život u obitelji bio je složen na drugačiji način nego danas. Svaki se pojedinac morao ponašati po ulozi koju ima u obitelji. Posebno mi se svidjelo što je ovo djelo napisano kao drama. Opisuje se se odlazak u razvijenije zemlje na rad koji je bio posljedica neimaštine i lošeg životnog standarda.
Silvija Šesto: Debela
0 piscu
Silvija Šesto Stipaničić rođena je godine 1962. u Zagrebu. Plodna je autorica, piše prozu, poeziju, dramske tekstove, radiodrame i televizijske scenarije. Bila je jedan od pokretača književnog časopisa za dramu i prozu Plima.
Među njezinim knjigama za mlade ističu se romani Vanda, Debela, Tko je ubio Pašteticu,Dnevnik prve ljubavi i Djevac ili Patnje mladog Petra.
Objavila je i dječjiznanstvenofantastični roman Ze-zomljani te zbirku igrokaza Dvadeset igrokaza za sve generacije i zbirku priča i drama Omčoglavi.
Za roman Debela dobila je 2001.nagradu »Ivana Brlić-Mažuranić«.
Sadržaj
Lada ima petnaest godina, živi s roditeljima i bratom Dadom, ide u prvi razred Školeza primijenjenu umjetnost u Zagrebu, i ima gotovo 90 kilograma. Pokušavala jesmršavjeti na mnoge načine, ali nije uspjela. Lada je duhovita, inteligentna i pronicava djevojka s britkim smislom za humor. Roditelji su joj novinari i u posljednje vrijeme nisu baš zadovoljni svojom plaćom i položajem na radnom mjestu.Ladina najbolja prijateljica je Ivana. Živi tek nekoliko kuća dalje od Lade i one sunajbolje prijateljice još od početka osnovne škole. Ivana ide u srednju medicinskuškolu, vitka je, manekenske građe i duge plave kose. Naravno, Ivanina pojava privlači pozornost dečki, što se za Ladu baš ne bi moglo reći. U posljednje vrijemeLada i Ivanai se što manje uzrujavati, naročitone dopušta da ga iz ravnoteže izbace financijski problemi. Prema Ladinu mišljenjustari je zapravo dobar frend. Nakon što se Lada gotovo otruje alkoholom, pomirljivo
će joj reći: -
Drugi put kad se budeš htjela napiti, reci meni pa ćemo to učiniti skupa.
BRANKO je dečko s kojim se Lada dopisuje. Taj
neumoran skupljač salveta, živio je u Beču. Starci su mu bili tipični gastarbajteri. Stara mu je šljakala u nekoj školskojkuhinji, a stari u građevini. Inače su bili iz Siska...
Njihovo dopisivanje počelo je prije više godina kada je Lada pronašla njegov oglasu, kako sama kaže, je salveta. Branko je pisao Ladi da će početkom ljeta doći u posjet rodbini u Zagreb i da bi volio da seupoznaju. Lada mu je u pismu poslala Ivaninu sliku, tako da je Branko mislio da jeLada vitka plavuša. Ladu je mučilo što će učiniti kad dođe trenutak da se upozna sBrankom, a nije ni znala kako će Ivana reagirati kad joj kaže što je učinila.Želeći smanjiti težinu Lada se mudro odlučuje za dvostruki pristup: povećat ćetjelesnu aktivnost i smanjiti unos hrane. Ali s odvikavanjem od ovisnosti, a prejedanje je također jedna vrsta ovisnosti, uvijek je frka jer izazovi vrebaju sa svih strana. Ne čini li se i vama da uvijek kad nešto stvarno odlučite kao da se na drugomkraju svijeta stvori urota koja će tu vašu odluku staviti na debelu kušnju. Baš debelu!
razmišlja Lada. Na primjer, takvi su urotnici Ladini baka i djed po staromu,
koji dodvadesete nisu vidjeli čokoladu, ali sada to obilno nadoknađuju tamaneći svakovrsneslatkiše, a vole i svoje unuke razveseliti poslasticama koje im donose. Pa kako tomeodoljeti? Slastičarnice i pekarnice posvuda na putu do škole, oko nje susjede koje peku lude kolače, duševne boli koje traže da ih se nekako ublaži, kakvimzalogajčićem.Lada je zaista željela smršavjeti pa je počela s Ivanom ići na fit-ness. Ladi se tosvidjelo, a i djelovalo je na smanjenje tjelesne težine.U školi se Lada često družila sa Sanjom, curom iz razreda. Sanja je bila otkvačenai Lada je znala da kad izađe van voli pretjerati s alkoholom. Pred kraj školske godineimali su razrednu feštu u vikendici jedne cure iz razreda. Svi su ondje prespavali uvrećama za spavanje, pričali su, zezali se i smijali do kasno u noć. Igrali su i igru»boca istine« i Sanja je priznala da ju je kad je bila mala djevojčica pokušao silovati rođak. Ladi je to zvučalo vrlo neobično i šokantno jer je Sanja uvijek djelovala veselo i bezbrižno. Svi su priznali neke stvari o sebi i na neki se načinzbližili. Ta je večer Ladi ostala u posebno lijepom sjećanju.Bližio se kraj školske godine i početak ljeta, a Lada je sve više brinula što će biti sBrankom. Napokon je Ivani priznala istinu. Ivana se uopće nije ljutila, dapačespremno se ponudila da će je rado glumiti. Čak ju je i zabavljala ta ideja.Kako je Sanjina mama radila na radiju, Sanja je predložila Ladi da preko ljetazajedno honorarno rade na radiju. Lada je inače u razredu bila poznata kao osoba kojaizvrsno piše, a i zanimalo ju je novinarstvo pa je s oduševljenjem prihvatila tuzamisao. Ona i Sanja zajedno su po gradu anketirale građane i istraživale što misle onekoj određenoj temi. Naučile su dosta o radu na radiju, ponekad su čak samemontirale priloge, a upoznale su i neke poznate osobe. Sve to činilo im se vrlozabavnim. Lada je zbog posla na radiju odlučila dio školskih praznika provesti uZagrebu.Dan nakon završetka školske godine Ladini roditelji otišli su na more, Dado uFrancusku kod tete, a Lada se preselila k Ivani da ne bude sama kod kuće. Živeći kodIvane, Lada se osvjedočuje da u toj obitelji nije nešto u redu. Ivanini roditelji uopćene razgovaraju, a tata je često pijan. Osjeća da bi mogla biti istina ono što joj je tračer Zlatko prije izvjesnog vremena rekao, da Ivanina mama ima ljubavnika.Da bi u miru razradile detalje oko dočeka salvetnog Bečanina, Lada i Ivana odlazeu prazan Ladin stan. Iznenadile su se kad su nakon nekog vremena začuleotključavanje vrata i Dadin i Zinkin glas. Pritajile su se i prisluškivale njihovrazgovor. Zaključile su da je Dado kriomice ostao u Zagrebu jer je Zinka bila trudna.Branko je stigao u Zagreb. Dogovoren je sastanak u kafiću. Kako je Branko došaosa svojim rođakom Silvijom, planovi o zamjeni identiteta pali su u vodu, jer je Silviou osnovnu školu išao u razred s Lađom i Ivanom. Jedino što Silvio tada nije bio takovitak i zgodan kao sada. Naprotiv, bio je zbog debljine, baš kao i Lada, veoma često predmetom poruge i djeca su im često oboma pjevala pjesmicu: debela i debeli, zaljubljeni par... kad će ju se vjenčati, dat ćemo im dar. Svima je na koncu ovajneuspio pokušaj prevare bio smiješan, samo je Ladi bilo malo neugodno.Iste večeri izašli su zajedno u Saloon, njih četvero i još Sanja i Zlatko. Ivana iBranko čitavu su se večer upucavali jedno drugom, Sanja je plesala sa Silvijom, aLada i Zlatko su se uglavnom dosađivali. Nakon tog izlaska zahladnjeli su odnosiizmeđu Lade i Ivane, a Lada nije bila raspoložena prema Sanji jer joj se sviđao Silvio. Međutim, Ladu je ubrzo nazvao Silvio. Otišli su u kino, bilo im je krasno i tevečeri Lada je doživjela svoj prvi poljubac. Nakon toga Silvio je dugo nije nazivao, aLada je zbog toga bila neizmjerno tužna. Kasnije je saznala da je Silvio nije zvao jer je počeo ponovno uzimati drogu. Lada je tad potpuno izgubila interes za njega.Istodobno u Ivaninoj kući odvija se prava drama. Roditelji su joj se grdno posvađali, tata je udario mamu, došla je policija i mama ih je napustila. Ivana je pozvala tetu koja je sada s njom u kući. Lada je pokušala utješiti Ivanu i otpratila ju jekući.Vrativši se doma, zatekla je tamo brata. I Zinka je bila tamo, ležala je u sobi. Dado je sestri priznao sve o Zinkinoj trudnoći i pobačaju. Prvi put u životu brat i sestrauspostavljaju odnos ravnopravnih prijatelja, a ne više male sestre i velikog brata. Zlatko je bio potišten, njegovoj se mami vratila opaka bolest. Već prije nekolikogodina operirala je rak dojke. Liječničke prognoze nisu bile optimistične, ali tada jemama odlučila živjeti i prizdravila. Lada gaje tješeći zagrlila, a za uzvrat dobila je poljubac u obraz.U jednom razgovoru Sanja je priznala Ladi daje zapravo lezbijka. Iako nije imala predrasuda u vezi s time, Lada se počela nekako neugodno osjećati u Sanjinomdruštvu. Više joj se nije dalo raditi sa Sanjom na radiju.Lada se osjećala nekako melankolično, zapravo bila je nesretna. Njoj i njezinim prijateljima događale su se ružne stvari, bilo je nekako previše tuge oko nje. Shvatila je da debljina nema ništa s tim. Cijelu godinu vodila je bitku sa svojom gojaznošću ismršavjela do neke normalne težine, ali se nije ništa bolje osjećala. Naprotiv, postalo joj je odjednom jasno da nije bila nezadovoljna zbog debljine, nego je bila debelazbog nezadovoljstva. Razmišljala je o Zlatku, o njihovim razgovorima koji su uvijek bili nekako topli... Tada joj se učinilo da možda preskače sreću i opterećuje se pogrešnim stvarima. Odlučila je otići k roditeljima na more.Kad se vratila, učinilo joj se da je Zlatko izbjegava. Njihovi dotada srdačni odnosisu zahladnjeli. Imala je osjećaj da se Zlatko ljutina nju; ponekad se ponašao kao da je ne vidi. Zlatkova mama uskoro je umrla.Ladin život sveo se na učenje,
buljenje u telku i spavanje. Bila je u teškoj potištenosti zbog spoznaje da je zaljubljena u čovjeka
koji joj je do jučer bio ispred nosa, a sad je postao nedostupan. Taj brbljavi, mršavi dječak, koji je uvijek bio tu kadgaje trebala, njezin najbolji prijatelj, prirastao joj je srcu. Bila je nesretna jer je mislilada je Zlatko ne voli, pa se odlučila napiti i tako zaboraviti na ljubavnu bol. Napila setako jako da je završila u bolnici. Zlatko ju je došao posjetiti u bolnicu i bilo je očitodaje i Zlatko zaljubljen u nju. Uskoro su prohodali, a nekoliko mjeseci poslije toga prvi put su doživjeli i
ono iskustvo. Lada je smršavjela, premda ne onoliko koliko ježeljela, ali mogla je obući levisice koje godinama nisu išle na nju. Imala je dečka, i psa Bucu. Lada je zaista bila sretna.Jednom su ona i Zlatko iz čiste fore ispunili loto listiće i Lada je dobila jack pot.Pomislila je kako život zaista može biti lijep. Sada Lada živi u miru sa zrcalom: otkad je u sretnoj vezi sa Zlatkom potpuno zadovoljstvo u duši odražava se na njezinomtijelu, pa je rijetko posjećuju i one odvratne bubuljice. Zato zapisuje: A kad te kreneto zadovoljstvo i kad se sreća nastani u kući tvoje duše, događaju se same lijepe stvari.
Vrsta djela
Debela je primjer knjige kakvu obično zovemo monološkim dnev-ničko-ispovjednimromanom.
Sto se, naime, događa kad se piše dnevnik? Jedna osoba (grčki:monos, štoznači sam, jedan, jedini), pisac toga dnevnika, govori (grčki: logos, sa značenjem riječ, govor),
tj. zapisuje svoja razmišljanja sa svrhom da mu taj zapis ostane kao podsjetnik na stanovito razdoblje njegova života, na doživljaje, na zgode i nezgode,na želje, na ugode i neugode, na ljubav, na ushite i na razočaranja, na uspjeh ineuspjeh. Te se stvari - ne zapisu li se odmah - često zaborave, a onda sjećanja znaju biti kojekakva. A ima i onih koji dnevnike pišu baš zato da bi ih drugi pročitali.S obzirom na zbiljnost svih opisanih situacija, u kakve svaki mladi čovjek možeupasti, pridjev realističan primjeren je ovom romanu, a s obzirom na dob glavne junakinje i publiku kojoj je namijenjen, riječ je o tinejdžerskom romanu ili romanu zamladež.
Tematsko-idejni sloj
Debela je roman o odrastanju. U središtu zbivanja je Lada u tegobnoj i lomnoj
dobiod petnaest-šesnaest godina. Prateći njezine dnevničke zapise vlastitih doživljaja -onih unutrašnjih, duševnih, nevidljivih, kao i onih vanjskih, fizičkih, vidljivih - promatramo i doživljavamo svijet oko nje i događaje u njemu. Roman obrađujemnoge teme koje do sada nisu baš često obrađivane u hrvatskoj književnosti zamladež. Tako se roman dotiče tema maloljetničke trudnoće, pobačaja,homoseksualnosti, promiskuiteta, debljine, nametnutih standarda ljepote, ovisnosti, povremenog opijanja mladih, pušenja, raka kao neizlječive i smrtonosne bolesti, preljuba u braku, prvog seksa. Kroz roman je opisano suvremeno društveno stanje, teživot i navike mladih u Zagrebu. Zbog izravna pristupa čitatelj se vrlo lakoidentificira s glavnom junakinjom i s ostalim likovima, prepoznaje zamke i ljepoteodrastanja, dvojbe i uvjerenja s kojima se i sam susreće. Unatoč svim teškoćama i»teškim temama« koje su dotaknute, knjiga pršti energijom i optimizmom i ostavljadojam borbenosti i pozitivnog stava u životu; jer, na koncu, život je pun ružnih, ali ilijepih stvari.Ladina ispovijest duhovito je i nabrijano štivo koje bez ikakve zadrške progovarao problemima odrastanja o kojima se uglavnom šuti.
Prostor i vrijeme
Prostor i vrijeme
Poprište zbivanja je Zagreb, s kratkim i rijetkim skokovima u jednu vikendicu uokolici, i na more. Likovi se kreću između svojih obitava-lišta - stanova ili kuća,kvartovskog sastajališta, škola i kafića, radiopostaje, kina... Vremenski raspon radnje je nepune dvije školske godine, Ladin prvi i drugi razred srednje škole.
Kompozicija
Djelo je podijeljeno na 106 poglavlja (točnije bi bilo nazvati ih odlomcima,
s obziromna njihovu duljinu od nekoliko redaka do stranicu-dvije). Poglavlja nemaju naslova,nego su samo numerirana, označena brojkama - od 1 do 106. Sve to daje dojammozaika. Mozaika od 106 djelića koje treba složiti u smislenu cjelinu.Roman je ispripovijedan u prvom licu jednine, kako i priliči dnevničkom obliku.Lada zapisuje svoja razmišljanja, uglavnom svoje muke zbog debljine. Ta suispovjedna pripovijedanja prepletena faktografskim bilješkama - zapisima razgovora,događaja, doživljaja, prisjećanja, koji razbijaju monotonost samoispovijedi i daju pripovijedanju živost i drže zanimanje čitatelja.
Likovi
LADA
ima petnaest godina i debela je. Dečka nema. Prijateljicu ima, najzgodniju curuu školi. I roditelje, prezaposlene intelektualce. I brata, koji/kra svoj film. I prijateljaZlatka, tračera i žicara. Lada je zapravo tipična gradska tinejdžerica koju mučesuvišni kilogrami, pristići i sve ono što je povezano s prvim poljupcem i onim stvarima.
Ja sam Lada, i debela sam. Kako god okrenem. Debela sam najavi i na fotografijama. Imam taj glupi izraz lica koji imaju svi debeli ljudi. Za poludit. Neštoizmeđu smijeha i plača.
Tako glavni lik predstavlja samu sebe odmah u prvim
rečenicama romana pa nastavlja:
Opsjednuta sam hranom. Ili klopam ili samopsjednuta tim da ne klopam. ... patim, i prije, i za vrijeme, i poslije jela.
Ima najgoru od svih mogućih hranidbenih navika: tijekom dana gladuje, a navečer se prejeda:
Sljedeće jutro pijem gorku kavu, ručam poskrivečki da mama ne gledakako bacam sve te lijepe i ukusne stvari u zahod. Do večere. Tu obvezno puknem inadoknadim sve.
Srednjoškolka je i pohađa prvi razred gimnazije,
a
vaga pokazuje 89 kila. To onanaziva
činjeničnom katastrofom.
Svake večeri prije spavanja odlučuje
kako će sutra početi život iznova.
Pod time podrazumijeva da neće jesti tako ni toliko. A jutromzrcalo neumoljivo pokazuje istinu:
Svako se jutro pozdravljam s njim. Svako mi jutroodgovara na moje nečujno pitanje: jesi, jesi, najdeblja si...
Ima Lada i poroka, jedanod njih je pušenje: ...
počela sam još na kraju osnovniakc ... zakvačila sam se kaobudala... Zapravo, ja se još uvijek pridijevam pušiti. Vodi me suluda ideja kako će mito pomoći smršavjeri Hi her ubiti apetit...
O ljubavnim bolima zapisuje:
Kad sam bila desetogodišnjakinja, zaljubila sam se uljubav svog života... a onda sam u sed-mom razredu. bc,š :>zdc kede sam postala svjesna da mi levisice nenormalno grozno stoje pročitala u tatinim i maminim novinama da se budala oženilanekom staricom od dvadeset sedam godina. Iz ramena su joj virile kosti. Nadam seda će ga njima probosti. Moja jedina ljubav otišla je u mrak. U silnoj želji da nekako smršavi prihvaća prijateljičino nagovaranje da obje idu naneku tjelovježbu, američki zvanu
fitness. Nakon stanovita razdoblja vježbanja ismanjenja klope Lada je smršavjela još tri kile, i narasla I na kraju, Lada napokonnavuče na sebe,
bez ikakvih teškoća, one jadne levisice koje su godinama ležale uormaru i čekale svoj veliki dan. A duhovno, psihički, kakva je Lada? Dosta Čvrsta osoba, prilično izgrađenihgledišta i stavova, koja se ne da samo tako navući na nešto za što vjeruje da nije uredu. Od loših karakternih crta spomenimo barem osvetoljubivost. Kada ispred svojegimnazije susreće Vatroslava, svojedobnog zborovođu pjesmica-rugalica debeljuci uosnovnoj školi, a koji se poslije
jedva upisao u vodoinstalatersku,
Lada mu spušta: Pa i to je super! Bar će nam imati tko popravljati zahodske školjke.
IVANA je najbolja Ladina prijateljica s vanjštinom fotomodela, vitka -gotovo mršava,duge plave kose i prekrasnog tijela koje je, čini se, moglo zavesti svakoga osim
Ladina brata. Površna je, nagla, lako zapaljiva i prilično lakomislena. Pa je tako bilavrlo uzbuđena kad je upoznala nekog tipa na tramvajskoj stanici koji ju je pozvao u subotu u kino...
Ivanin pretjerani interes za suprotni spol Lada komentira riječima:
Kad Ivana ne bi bila takva nimfomanka, možda bi i bila savršena frendica. Dobra je prijateljica samo kad joj se u vidokrugu ne pojavi neki frajer kojega, ako imalo sličičovjeku, mora zba-riti.
ZLATKO je Ladin susjed kojeg od milja zove Slatki i koji izlazi samo s curama
jer jerođena baba tračara.
Uvijek je bez cigareta i onda žica. Dakle, uvijek žica.U Ladinim očima prolazi preobrazbu od posve obična susjeda, kolege iz škole,nezaobilazna djelića svakodnevice, brbljavog tračera...
face koja je uvijek tamo, kaovoda, struja, plin, pas, uvijek joj se možeš javiti ili ne javiti, zapravo ne znaš kakoizgleda...
od svakodnevnog neprimjetnog pribora u glavni lik njezinih dana i noći: ...
vrijeme provedeno u razgovoru sa Zlatkom uvijek je bilo nekako toplo... (...) ...on me jedini mogao nasmijati... (...).. .on je uvijek bio ne gdje sa strane, kao neki joker iz rukava koji bi čučao vjerno u kutu... (...) Zašto baš sada vidim i zaključujem kako je onaj njegov nadimak Slatki posve na mjestu.Ovakav kakav je došao - preplanuo, bijelih zubića, crne, poluduge kose i nosaravnog poput vješto oguljene mrkve, gotovo savršenih crta lica, dugog i snažnog vrata, visok, mršav... dugih, mišićavih i dlakavih nogu, stvarno je bio sladak.
DADO, Ladin brat, rođeni je talent i škola mu je igra. Dado crta odmalena i njegovupis u Primijenjenu svi drže samo korakom do Akademije, sve u svemu toliko jeuspješan na svim poljima da se uz njega Lada često osjeća još neuspješnijonv.
Crtaodmalena i to što je upisao primijenjenu samo je korak do akademije. Već mu se sad svaka izmišljotina dobro proda, a uvijek imamo doma što za pokloniti, ili od keramike, ili nešto naslikano, ili supernakit od perlica i perja koji Dado vrhunski smišlja. (...) Već su u osnovnjaku cure ludile za njegovim umjetninama, a čak tri izmog razreda ludile su i za njim. Na prvom mjestu Ivana.
Odnos ravnopravnih prijatelja između Lađe i Dade prvi se put razvija kada Dadozapadne u probleme i kada sestri prizna Zinkinu trudnoću i pobačaj.
SANJAje prijateljica iz razreda s kojom se Lada zbližava nakon svađe s Ivanom.Prema Ladinu sjećanju u osnovnoj je bila debela, raspuštene kose,
a početkomsrednje postala je totalno mršava, a svoju dugu kosu svela je na milimetar.
Sklona jealkoholu, a ne bi smjela zbog dugogodišnje šećerne bolesti. U njihovom prijateljstvu javlja se određena distanca nakon što Sanja prizna Ladi da je privlači isti spol.
SILVIO,Brankov bratić, Ladin kolega u osmogodišnjoj školi, kojeg Lada pamti kaodebeljka. A prigodom ponovna susreta nakon nekih godinu dana Lada je bilaosupnuta:
Ostavile smo ga u osmome onako debeloga, a sada... Silvio je postao pravikomad. Bio je to još jedan dokaz da se ispod debelih ljudi zna kriti prava ljepota, samo treba debljinu oguliti i rezultat je vidljiv.Lada se momentalno zapalila za Silvija. Nakon što s njim doživi svoj čarobniprvi poljubac,on joj se ne javlja, ni sutradan, ni dan poslije. Ispostavlja se da jenepouzdan. Razlog je - droga. Lada shvaća da s narkomanom ne može hodati. Kratkaveza puca, Silvio biva izostavljen iz njezinog života da se sam bori za opstanak uz pomoć programa odvikavanja.
STARA, imenom Vesna, bila je podložna nikotinskim krizama. Lada je poštuje jer
nijeulizica i pije kavu samo s onima koje sama odabere, inače bi sad
bila bolje plaćena iimala uredničko mjesto.
Pomalo u komi jer je u redakciji s politike miču u modu, pase žali:
U ovim godinama i s ovim stažem moram mijenjati sve! Ja sam pod stresom!
Nije baš sklona kuhanju,
a kad joj nešto pregori ili nešto krivo smuti, uvijek ponavlja jedno te isto:
• To kuhanje, to je stvarno majmunski posao.
• Onda idemo jesti banane - i tata se uvijek ponavljao.
Na opće iznenađenje starci zamjećuju koješta, pa Lada mora priznati:
U pravi bitrenutak znali smiriti situaciju, znali bi odabrati čas kad bi se stvarno približili kao frendovi.
STARI, pravim imenom Vlado, također je novinar. Lada se sjeća kako je nekad
znaoklošariti po mjesec dana za dobru reportažu.
Nastoji se što manje uzrujavati, naročitone dopušta da ga iz ravnoteže izbace financijski problemi. Prema Ladinu mišljenjustari je zapravo dobar frend. Nakon što se Lada gotovo otruje alkoholom, pomirljivo
će joj reći: -
Drugi put kad se budeš htjela napiti, reci meni pa ćemo to učiniti skupa.
BRANKO je dečko s kojim se Lada dopisuje. Taj
neumoran skupljač salveta, živio je u Beču. Starci su mu bili tipični gastarbajteri. Stara mu je šljakala u nekoj školskojkuhinji, a stari u građevini. Inače su bili iz Siska...
Njihovo dopisivanje počelo je prije više godina kada je Lada pronašla njegov oglasu, kako sama kaže, jednom od onih šarenih časopisa namijenjenih kozama iovnovima mojih godina.
Kad ju je Branko zamolio da mu pošalje svoju fotografiju, poslala mu je Ivaninu jer se sramila svoje debljine, a na svojoj fotografiji
Branko jeispao faca. Kovrčava kosa i zelene oči. Tko bi rekao da takvi tipovi skupljaju sal-vete?!
Branko je preozbiljan za svoje godine, ide u medicinsku školu,a nakon toga misliupisati medicinu. Budući ginekolog.
Jezik i stil
Pripovijedanje u romanu vrlo je brzoga tempa. Dijalozi su duhoviti,a jezik pripovijedanja mladenački je slobodan uz čestu uporabu žargona zagrebačkihškolaraca i s obiljem anglizama, što knjizi daje snažan pečat suvremenog trenutka.
Dnevnik Anne Frank
kratki sadržaj
Muzej Anne Frank objavio je na internetu jedinu poznatu snimku te djevojčice kako se naginje kroz prozor u Amsterdamu 1941. u jeku II. Svjetskog rata.
Iako se na snimci smiješi, u govoru tijela joj se istovremeno ocrtava sva ranjivost i usamljenost. Nedugo nakon snimanja Anna i njezina obitelj morali su se početi skrivati pred progonom nacista. Konačno su uhićeni i deportirani u logor u kojem je Anna umrla u 15. godini života.
Annin slavni dnevnik u kojem je pratila posljednje godine svojeg života prvi je put objavljen 1947. godine. Postao je pravi bestseller, a preveden je na više od 70 jezika. Film u vlasništvu Kuće Anne Frank dosad je bio dostupan samo posjetiteljima muzeja u sklopu dokumentarnih filmova o njezinu životu. Međutim, muzej, koji slavi 50-obljetnicu, odlučio je otvoriti kanal na YouTubeu u sklopu virtualnog muzeja.
"S otvaranjem kanala o Anni Frank na Youtubeu, ljudi širom svijeta moći će istražiti život i značenje Anne Frank. Nadamo se da će to proširiti doseg Kuće Anne House, njene obrazovne snage i poruke tolerancije", piše u izjavi za medije objavljenoj tom prilikom.
Dnevnik Anne Frank - sadržaj
Kao progonjeni židovi, porodica Frank se pred nacistima sakriva u tajnim prostorijama firme njenog oca u Amsterdamu, takozvanom Achterhuis. Za vrijeme dvogodišnjeg skrivanja, sve do izdaje njihovog skloništa, Anne u dnevniku zabilježava događaje u skloništu i strepnje i probleme koji se razvijaju pri životu u takvim uslovima.
U dnevniku su zadržane i emocionalne erupcije svih stanovnika Achterhuisa. Tako je vidljiva ljubomora pri podjeli namirnica, ljubomora stanara jednih prema drugima, te strahovi od izdaje i dolaska Gestapa.
Također je vidljivo kako neke sitne stvari u ovakvim uslovima dobijaju na vrijednosti. Naprimjer, jedan od najvažnijih posjeda Anne je obični češalj koji je i izvor nekoliko konfrontacija Anne sa njenom sestrom Margot. Anne u zapisima prikazuje i želje tinejdžerke tog vremena, ali i nemogućnosti privatnosti u tim uvjetima. Ovaj dnevnik je jedan od rijetkih zapisa koji pokazuju zavisnost o drugima i strah od režima tog vremena.
BRANKO ĆOPIĆ: BAŠTA SLJEZOVE BOJE
O djelu
TEMA : suvremeni problemi osmaša i dorin susret s drogom
VRSTA:roman
VRIJEME RADNJE:jesen ‘Jedino se ranojesenski povjetarac vješao o listove...’
MJESTO RADNJE:škola,disko,Dorin stan,Ivin stan..
Dora
Fizička karakterizacija: krupna, duga kovrčava kosa
Psihička karakterizacija: nema oca,ovisna o hrani i džonitu
Etička karakterizacija: osjećajna, ne voli kada joj se drugi miješaju u život
Iva
Fizička karakterizacija: zgodna, duga kosa..
Psihička karakterizacija: Odlučna, brižna, osjećajna..
Etička karakterizacija: dobra, draga..
Sporedni likovi
Mirko, Marija, Ines, Dunja, Daria, Ana, Dinko, Lennon,Ivina mama..
Zapis o zemlji......... Mehmedalija Mak Dizdar
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta sta je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostis jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostis
I hladna i gladna
I k tomu jos
Da prosts¡
Prkosna
Od
Sna
Bijase dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugome brazdom nisu prostrana pruzala polja,
Ni njive, koje bi obilnom radjale zetvom,
Nego surove gore, nego sure, neboticne stijene
I visoke kule na vrletnom strseci bilu.
BILJESKE O PJESNIKU:
pjesnik (1917 Stolac - 1971 Sarajevo). Osnovnu skolu zavrsio je u Stocu, potom odlazi u Sarajevo gdje stjece gimnazijsku maturu te prvom zbirkom "Vidovpoljska noc" ulazi u javni zivot. Njegov je stariji brat Hamid, pripadnik knjizevnoga narastaja profiliranoga zbornikom buntovnih stihova Knjiga drugova tada urednik sarajevskih novina i casopisa Gajret, za koje i Dizdar pocinje pisati. Nakon rata, dijelom provedenoga u ilegali, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista Oslobodjenje i poduzeca Narodna prosvjeta, a onda se profesionalno posvecuje knjizevnosti te ureduje casopis Zivot.
Krunska zbirka je "Kameni spavac" Kritika je doduse gotovo sve do Kamenoga spavaca dvojila znaci li nastojanje da zgusnjavanjem forme modernizira svoj izraz tek povrsinsku igru ili korjenite promjene.
U jednome je kritickom tekstu i sam branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "sluzbu covjeka", naglasavajuci pritom kriterij "umjetnicke istine", a kada je na pjesnickoj smotri, gotovo usputno, procitao pjesmu Gorcin, u njoj je trazio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja.
Pjesma se bavila kanonskom temom socijalistickoga realizma - vojnikom, ali na nekonvencionalan nacin i u nepretencioznoj, stilskoj i oblikotvornoj jednostavnosti. U komentaru uz njezinu skoru antologizaciju pjesnik objasnjava kako se osjeca ,"opkoljen zapisima sa margina starih knjiga ciji redovi vriste upitnicima apokalipse", pa u "spavacu ispod kamena" prepoznaje sebe ali nije siguran ,"da je na putu skidanja plasta s njegove tajne". Gorcin je tek anticipacija konacne autorske sinteze sto pociva na bosnjackoj tradiciji, njezinu jezicnome i misaonome sklopu kao kljucnome medu bosanskim kulturnim slojevima.
Tragajuci za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo vise od legende, D. je u povijesni raspon hrvatskoga knjizevnoga izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti.
Drzeci se njezinim legitimnim bastinikom, on pokazuje kako ta kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su s povijesne pozornice sisli bosanski kraljevi i velmoze.
Drugi sloj Dizdareva introspektivnoga poniranja u bosansku tradiciju pociva na kulturnoj matrici formiranoj u doba turske uprave. U zbirci "Koljena za Madonu" koja razraduje senzualni nacrt poeme Plivacica , izbija poetski izraz panerotizma, karakteriziran orijentalno, ali genericki zapravo lociran u adzamijskome alhamijado kompleksu.
Rijec je o knjizevnosti pisanoj arabicom bosanskim jezikom, koji datira u Bosni od XVI. st., a obuhvacala je raznolike zanrove: nabozni, didakticni, satiricni pa do petrarkistickih suzvucja bosanske pjesme nepoznatoga Mehmeda.
Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u XVI. st. zivio u Visokome i pjevao o "dusi zaljubljenog" kao kaplji "apsolutne ljepote" mogli bi se drzati motom Dizdarove ljubavne poezije E. Durakovic. Mnogo je vazniji od evidentnoga studijskoga zanimanja bosanskom tradicijom ; sastavio je i antologije -Stari bosanski epitafi, - Stari bosanski tekstovi
Dizdarov neposredni osjecaj zavicajnika: njegova je poezija moderna po izvornosti i dubini jezicnoga, povijesnoga pamcenja. Koliko god je i sam naglasavao "cisti jezik" kao tocku opstan- ~ ka nepokorive supstancije koju iz tradicije crpi i u nju smjesta.
I svoj pjesnicki subjekt, za razumijevanje njezina povijesnoga ritma morao je konstruirati analognu sintaksu. Dok je u zbirci "Okrutnosti kruga" ispitivao efekte gnomskoga kazivanja i , ucinke paradoksa, izraz Kamenoga spavaca umirio je lirskom digresivnoscu. Zbirka je podijeljena u cetiri ciklusa: -Slovo o covjeku, -Slovo o nebu, -Slovo o zemlji, -Slovo o slovu, sto i kompozicijski korespondira s uporisnom kategorijom rijeci u krstjanskoj tradiciji, , odnosno njezinom zaokupljenoscu Ivanovom Apokalipsom.
Dizdareva je Bosna definirana steccima, ali i svojom stigmom, na pitanje o njezinoj biti pjesnicki subjekt odgovara: prkosna je od sna (Zapis o zemlji).
Bosni je, kaze pjesnik u komentaru: "bilo sudjeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju ceka, ali da je ne doceka". Obradjujuci dakle mudrosti i predodzbe o covjeku, i sam je pjesnik poput svojih starih povjerenika iz epitafa izmedu nade i sumnje. U epiloskoj Poruci on stoga ceka onoga sto kako kaze "mora doci", ispovijedajuci da se na njegove pohode "davno navikao" i prispodobljujuci mu "nocnu rijeku".
Univerzalnu potku njegova pjesnistva, motiv rijeke - pjesma "Modra rijeka" u iznimnoj recepciji gotovo se stopila s anonimnom tradicijom povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna ali postaje smislena kada je prepoznata. Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaicnoga jezika, izvornoga po sadrzaju i autorskom obliku, pridavajuci mu snagu tajanstvenoga, unutrasnjega otkrica i oslobodenja. U doba kad je to pjesnistvo s krugovaskim narastajem obnovilo zanimanje za bastinu, otkrio je neocekivan i produktivan trag.
Dizdarevo se nezaobilazno mjesto u hercegovackim antologijama ne iskljucuje s ulogom sto ce je njegovu djelu u sirem smislu i dalje zacijelo pridavati emancipacija muslimanskoga bosnjastva.Na svojoj zemlji... je Mak bio kovac kamena svoga Stoca, svoje Herceg-Bosne, svoje Bosne. On je potomak bogumila i starih dizdara, pjesnik na jeziku arhaicnom i suvremenom. Mak je uz svoje pjesnicko djelo uredio nekoliko antologija proze i pjesnistva, bio urednik sarajevske knjizevne revije Zivot i skupio i izdao Stare bosanske epitafe i "Stare bosanske tekstove. U zadnje doba bio je predsjednik Udruzenja knjizevnika Bosne i Hercegovine, zauzevsi se energicno da se stane na kraj nepravdama prema knjizevnicima izrazitim Bosancima i Hercegovcima.
Na plemenitoj... na tlu svojih predaka rahmetli Mehmedalija Dizdar snije sad san kamenog spavaca, a njegov duh ostaje kao maglica medju nama, u domovini, uz zvijezde svemira. Svojim djelom on je ostavio pokoljenjima divni stecak i na njemu misticku poruku dozivljene sadasnjosti u jeziku proslosti, poruku umjetnosti rijeci u postojanosti i nerazrusivosti, poruku povezanosti zive krvi i kamenog tla.
Alija Nametak - Za obraz i druge price
Lektira Za obraz Alija Nametak se sastoji od sedam različitih
priča koje su tematski veoma slične. Jedna od priča je i priča Za obraz i
po njoj i knjiga nosi ime. Sve priče se događaju u maloj seoskoj mehani
u kojoj se skuplja najgori sloj ljudskog društva koji se odao porocima i
zaboravio na prave vrijednosti. U ćošku zadimljene mehane sjedi nešta
kao spodoba, ali ipak samo oronuli starac. On nam priča te priče, od
kojih se priča Za obraz odnosi na njegov život i trenutak kad je izgubio
obraz je trenutak kad mu je sve vrtoglavo krenulo na dolje.
Izbor pripovijedaka poznatog bošnjačkog književnika Za obraz i druge pripovijetke sadrži sedam pripovjedaka, te tumač manje poznatih riječi. Djelo je u programu lektire za VIII razred osnovne škole.
CRTICE IZ MOJE MLADOSTI
Priča:Šeširići
Ime pisca:Ivan Cankar
Glavni lik:Ivan
Opis glavnog lika:Ivan je u ovoj priči osoba koja posmatra ponašanje djece oko šeširića i koji se sa posmatranja vraća kući umorniji nego djeca
Sporedni likovi:djeca,učiteljica,majka,šeširići
Tema:Ivanovo posmatranje
Ideja:treba biti veseo
Mjesto radnje:na livadi
Vrijeme radnje:davno
Bilješka o piscu:Ivan Cankar rođen je 1876.god. na Vrhniki.
U Beču je živio više od 10.god.Bio je jedan od najznačajnijih slovenačkih pisaca.Umro je 1918.god. u Ljubljani.
Kratak sadržaj:
Kada je Ivan stigao na kućni prag,na stolovima su bili šeširići,crveni od sunca koje je zalazilo.Tog dana na livadu je stiglo oko 100 učenica trećeg i četvrtog razreda.Ivan se zagledao i rekao:"Čovjek stavlja potpis na sve čega se dotakne".
Učenice koje su bile vesele razigrale su se sa šeširićima.Pokraj puta pored livade
gospodska djeca nijemo su ih posmatrali.šeširići su bili napravljeni od slame , a oko njih su bile svilene trake i skromna pantiljka.Na stolu je stajao jedan čudan šešir koji nije bio ni muški ni ženski.Ivan je mislio da taj šeširić pripada jednoj učiteljici koja bi nekada izgledala mlađe a nekada starije. Ivanova majka je pravila šeširiće koje bi poklanjala.Ivan se još dugo sjećao i sjećao.Ta mladost je prošla a poslije ove priče Ivan se kući vratio umorniji od sve druge djece.
Desanka Maksimovic-Na 16 rodjendan
Lektira “na sesnaesti rodjendan”
Naziv djela: krvava bajka
Podaci o knjizi: izdavac:veselin maslesa,izdavacko preduzece “sarajevo” (I ako imas knjigu jos nes napisi al ovo je dosta)
Ime pisca: Desanka maksimovic
Podatci o piscu: (to nadji u citanci da nepisem ja )
Istoriska podloga pjesme: pesnikinja D.maksimovic je inspiraciju za ovu pjesmu (krvava bajka) nasla u istinitom dogadjaju.kada su njemci okupirali jugoslaviju oni su izjavili da ce u srbiji za jesnog ubijenog njemca biti streljano stotinu srba.jedan stih kaze : bilo je to u nekoj zemlju seljaka na brdovitom balkanu,umrla je mucenickom smrcu ceta djaka u jednome danu.krvava bajka je lirska pjesma jer pjesnikinja pored osjecanja tuge zbog stradalih djaka takodje iskazuje protest bunt…ova pesma ima u sebi nesto epskog a to nesto je sam dogadjaj koji je inspirisao D.maksimovic. pjesma nosi naziv krvava bajka jer je pesnikinja samim tim htijela da iskaze nesto. “krvava” pjesnikinja je uzela ovu sintagmu da najbolje prikaze krvoprolice koje se desilo tog dana.a imenicom “bajka” je izrazila svoje nepoverenje prema tome sto se desilo jer to da se strijelja cijela ceta djaka se moze desiti samo u bajkama.
Krvava bajka
(onda tu prepises pjesmu citavu ili samo nekoliko stihova ali kako hoces)
U prvoj strofi: u prvoj strofi ove pjesme se ustvari govori o mjestu vrsenja radnje I sta se deslilo tj. Dogadjaj o kome ce se pisati u pjesmi
U drigoj strofi: u drugoj strofi se govori o zajednistvu I nerazdojivosti dece toliko toga su imali zajednickog I kroz toliko stvari su zajedno prosli I zajedno ce zavrsiti svoje male zivote
Treca strofa: treca strofa se ponavlja I ista je kao I prva
U cetvrtoj strofi: u cetvrtoj strofi se spominje da su samo nekoliko trenutaka prije toga svi ti djaci ,citava ceta, imali normalne zivote kao I sva ostala djeca na svijetu I da uopste nisu razmisljali o dogadjaju koji ce se uskoro dogoditi I koji ce pokositi njihove zivote
Peta strofa: peta strofa se takodje ponavlja I ista je kao prva, I ponavalja se samo zato da bi se naglasilo gdje se dogodilo to nemilosrdno krvoprolice na bjednom brdovitom balkanu u srbiji,kragujevcu
U zadnjoj sestoj strofi: I u zadnjoj sestoj strofi se govori o smrti djaka I kako su bili snazni I mirni sve do zadnjeg casa njihovog zivota kao da smrt nije nista veliko I kao da je to najobicnija stvar na svijetu
Mjesto vrsenja radnje: na balkanu u srbiji tj. Kragujevcu
Vreme vrsenja radnje: za vrijeme okupacije jugoslavije od strane njemacke vlasti
Tema: streljanje srpskih djaka od strane njemaca
Ideja: d.maksimovic je ovom pjesmom htijela da pokaze koliko su njemci bahati I da uopste nebiraju sretstva da izraze svoju moc I snagu streljali su neduznu djecu koja nikad nikom nisu naudila
MAK DIZDAR: KAMENI SPAVAČ
Prvo izdanje Kamenog spavača objavljeno je 1966. godine. Netom pred svoju smrt, pjesnik predaje Prvoj književnoj komuni (mostarska izdavačka kuća) rukopis inačice te knjige, čiji oblik još jasnije odražava tajanstvo sudbine Bosne. To izdanje Kamenog spavača objavljeno je 1973. godine, dvije godine nakon pjesnikove smrti.
Dizdarev Spavač kazuje o perenijalnim pitanjima porijekla, puta i svrhe čovjekovog bivanja u svijetu, i to preko krstjana, vjernika zasebne srednjovjekovne Crkve bosanske, koji počivaju ispod stećaka, grebnih kamenova, čekajući Sudnji dan. Osamljeni ili okupljeni u greblja, stećci još uvijek određuju prostorni, kulturni i vjerski lik Bosne. Oni su i dalje u središtu nesporazuma i rasprava o porijeklu i budućnosti bosanske pluralnosti.
Knjiga Kameni spavač je osjećana kao cjelovit pjesnički govor. Dočekana je s radošću i čuđenjem, jer su njeni čitatelji u njoj pronalazili neko njima pripadajuće izgubljeno blago. Većina njih nije mogla prepoznati taj govor u vidiku perenijalne mudrosti, jer su u novome dobu okrutno porečeni tradicijska intelektualnost i svi oblici kulture s njome povezani. U vrijeme njegovog prvog objavljenja, Spavačev govor je više osjećan nego shvaćan. Od čovjeka komunističkog doba očekivano je da se odrekne svega što nije mjerljivo, te da se pokloni pred obećanjima o “kraju historije” koji je na dohvat ruke revolucionarnoj eliti. I ne samo da se pokloni, već i da žrtvuje i sebe i druge za taj zemaljski cilj.
U knjizi Kameni spavač posvjedočuje se glas iz najdublje ljudske srijede, glas nestvorivog i neuništivog Duha u čovjeku, onaj glas koji je u postrenesansnim stoljećima bio zaglušivan galamom po trgovima i u pohodima na tvrđave starog svijeta. To je glas čovjeka kao takvog, sume sveg stvaranja, koji svoje oblike prima u svim vremenima i svim jezicima, a koji je preko Kamenog spavača obznanjen iznova kao bosanski, jezikom i obzorjima u koje je primljen. Obznanjen je u svijet nakon njegove utajenosti, iza znakova isklesanih po stećcima, ispisanih u poveljama i knjigama, preostalih i raspršenih nakon svih pokušaja da budu uništeni. Preživjele knjige i njihovi dijelovi su samo tragovi onog govora koji ne iščezava, sve dok ima ljudi povezanih s njima.
ZEMLJA JE SMRTNIM
SJEMENOM POSIJANA
ALI SMRT NIJE KRAJ
JER SMRTI
ZAPRAVO I NEMA
NEMA KRAJA
SMRCU JE SAMO OBASJANA
STAZA USPONA
OD GNIJEZDA
DO ZVIJEZDA
Tema: smrt
Pjesnik govori o tome da smrt zapravo nije kraj. Život je pun uspona i padova od početka do kraja.
1. strofa: peterostih 2. jednostih 3. četverostih
Nema rime, ritam: usporen
Smisao Modre rijeke
Autor:
Omer Hajjam
Anton Pavlovic Cehov- Visnjik
‘Višnjik’ je posljednja dovršena drama Antona Pavloviča Čehova, a u njoj se ponovo dotiče teme propadanja aristokracije.
Drama počinje povratkom Ljubov Andrejevne Ranjevske i njene kćeri Anje iz Pariza na staro imanje u Rusiji. Dočekuju ih: njezina posvojena kći Varja (koja se u međuvremenu brinula za imanje), Gajev (brat Ljubov Andrejevne), teLopahin, njihov bivši sluga, a sada bogat i uspješan trgovac…
No, ništa nije kao prije – imanje je pod hipotekom koju Ranjevska ne može platiti, pa će za nekoliko mjeseci kuća i višnjik biti ponuđeni na aukciji. Ljubov Andrejevna i Gajev, nesposobni riješiti financijske probleme, radije se prepuštaju sanjarenju o prošlim vremenima, uspomenama i ljubavnima…
Njihova je suprotnost Lopahin koji predlaže da se višnjik posiječe, a na njegovu mjestu posadi – odmaralište… Lopahin je prikazan kao predstavnik neke nove Rusije koja tek dolazi, a kojoj se stari aristokrati ne mogu prilagoditi. Propadanje višnjika tako postaje simbol propadanja jedne obitelji i čitavog plemstva.
Ranjevska bespomoćno čeka vrijeme aukcije, te u međuvremenu priređuje zabave, dijeli novac prosjacima i naivno vidi rješenje svojeg problema u udaji kćeri Varje za Lopahina. Sudbinu imanja ponovo prebacuje na leđa posvojene kćerke, kojoj se Lopahin nimalo ne sviđa, između ostalog i zato jer je zaljubljena u studenta Trofimova…
Na koncu imanje ipak biva prodano na aukciji i to – Lopahinu, koji likuje nad svojom ‘pobjedom’ i odlučuje srušiti višnjik. Članovi obitelji i njihovi sluge su izgubljeni, opraštaju se i prisiljeni su pronaći nov život. Ranjevska se odlučuje vratiti bivšem ljubavniku, Gajev se zapošljava u banci, a Varja ostaje sama jer je Lopakhin ipak odlučio ne zaprositi je.
Ranevska i Gajev se opraštaju od kuće u kojoj su proveli djetinjstvo, pozdravljaju višnjik i zatvaraju vrata za sobom. U kući ostaje samo stari sluga Firs, oslobođeni rob, koji se čudi kako su ga zaboravili i napustili. Firs ostaje u mraku, prepušta se sudbini dok se istovremeno čuju udarci sjekire o stabla višanja…
Tekst je praizveden u Moskvi 17.1.1904., na autorov rođendan, u režiji njegova dugogodišnji suradnika Konstantina Stanislavskog, a glavnu ulogu Ljubov Andrejevne Ranjevske igrala je Čehovljeva supruga – Olga Knipper. No, Čehov je premijerom bio sve samo ne – zadovoljan, između ostalog i zato jer su pokusi trajali samo 6 mjeseci (!), umjesto inače uobičajenih – 18.
No, najveći je problem bio taj što je sam Čehov ‘Višnjik’ podnaslovio komedijom, dok je Stanislavski u njoj vidio tragičnu priču. Čehov je optužio Stanislavskog da mu je uništio dramu, objašnjavajući kako nije shvatio da su njegovi likovi možda i na rubu suza, ali nikad ne plaču.
- Ajd k vragu , majko, dašta ću, neg′ se čuvati! - nabrusito odvraća mrzovoljni Nikoletina i pažljivo zakopčava nabijenu vojničku torbicu iz koje mu viri masna hartija.
Ali, kad majka dođe u opasnost zbog neprijateljske vatre, taj isti nabrusiti Nikoletina ostaje na položaju, štiteći je vatrom iz mitraljeza, čak i posle komandirove naredbe.
Književna vrsta: pripovetke
Mesto i vreme radnje: Bosanska krajina, tokom Drugog svetskog rata.
Tema: Data je u naslovu zbirke Doživljaji Nikoletine Bursaća
Ideja: Obaveza je svakog člana društvene zajednice da se u skladu sa svojim mogućnostima suprostavi okupaciji i porobljavanju domovine. Bolje grob nego rob.
Dnevnik Anne Frank
Muzej Anne Frank objavio je na internetu jedinu poznatu snimku te djevojčice kako se naginje kroz prozor u Amsterdamu 1941. u jeku II. Svjetskog rata.
Iako se na snimci smiješi, u govoru tijela joj se istovremeno ocrtava sva ranjivost i usamljenost. Nedugo nakon snimanja Anna i njezina obitelj morali su se početi skrivati pred progonom nacista. Konačno su uhićeni i deportirani u logor u kojem je Anna umrla u 15. godini života.
Annin slavni dnevnik u kojem je pratila posljednje godine svojeg života prvi je put objavljen 1947. godine. Postao je pravi bestseller, a preveden je na više od 70 jezika. Film u vlasništvu Kuće Anne Frank dosad je bio dostupan samo posjetiteljima muzeja u sklopu dokumentarnih filmova o njezinu životu. Međutim, muzej, koji slavi 50-obljetnicu, odlučio je otvoriti kanal na YouTubeu u sklopu virtualnog muzeja.
"S otvaranjem kanala o Anni Frank na Youtubeu, ljudi širom svijeta moći će istražiti život i značenje Anne Frank. Nadamo se da će to proširiti doseg Kuće Anne House, njene obrazovne snage i poruke tolerancije", piše u izjavi za medije objavljenoj tom prilikom.
Dnevnik Anne Frank - sadržaj
Kao progonjeni židovi, porodica Frank se pred nacistima sakriva u tajnim prostorijama firme njenog oca u Amsterdamu, takozvanom Achterhuis. Za vrijeme dvogodišnjeg skrivanja, sve do izdaje njihovog skloništa, Anne u dnevniku zabilježava događaje u skloništu i strepnje i probleme koji se razvijaju pri životu u takvim uslovima.
U dnevniku su zadržane i emocionalne erupcije svih stanovnika Achterhuisa. Tako je vidljiva ljubomora pri podjeli namirnica, ljubomora stanara jednih prema drugima, te strahovi od izdaje i dolaska Gestapa.
Također je vidljivo kako neke sitne stvari u ovakvim uslovima dobijaju na vrijednosti. Naprimjer, jedan od najvažnijih posjeda Anne je obični češalj koji je i izvor nekoliko konfrontacija Anne sa njenom sestrom Margot. Anne u zapisima prikazuje i želje tinejdžerke tog vremena, ali i nemogućnosti privatnosti u tim uvjetima. Ovaj dnevnik je jedan od rijetkih zapisa koji pokazuju zavisnost o drugima i strah od režima tog vremena.
O djelu i spisateljici: Djelo je prvi objavljeno u Nizozemskoj 1947. pod naslovom Het Achterhuis. Holandski naslov ove knjige odnosi se na dio kuće koji je služio kao skrovište dvjema obiteljima koje su se ondje skrivale od 1942. do 1944. godine. Het Achterhuis ili doslovce “stražnja kuća” nalazi se na Prinsengrachtu, jednom od gradskih kanala.
Anne Frank (pravo ime Annelies Marie Frank; Frankfurt na Maini,12. lipnja 1929. – koncentracijski logor Bergen – Belsen, ožujak 1945.), bila je Židovka i autorica Dnevnika, u kojem je neposredno i iskreno posvjedočila o drami svakodnevice i odrastanja u izolaciji, strahu i skrivanju.
Nakon njemačke okupacije Nizozemske, židovska je obitelj Frank od 1942. godine živjela u tajnom skloništu, dok ih 1944. godine nije otkrio Gestapo i otpremio u njemačke koncentracijske logore, gdje su svi iz obitelji, osim oca, umrli. Nakon rata pronađen je u Amsterdamu Annin dnevnik o godinama provedenim u neprekidnu strahovanju i u potpunoj izolaciji.
Sadržaj:
Ana je bila vrlo vesela i brbljava djevojčica. 12. lipnja 1942. proslavila je trinaesti rođendan. Ana je započela pisati svoj dnevnik jer je htjela iznijeti na vidjelo stvari koje joj leže u srcu. Odlučila je pisati jer nije imala prijatelja kome bi bilo stalo do njenog mišljenja.Trinaestogodišnja djevojčica osjeća se samom na svijetu iako ima roditelje i šesnaestogodišnju sestru Margot, prijatelje i rođake, dom i sve što joj treba, ali ne može se s nikim zbližiti. Njena obitelj je prije dolaska u Nizozemsku 1933., živjela u Frankfurtu. Emigrirali su jer su Židovi, a u Nizozemskoj je njen otac postao direktor tvrtke „Travies“ koja je povezanas tvrtkom „Kolen i kompanija“ u istoj zgradi u kojoj je njen otac partner. Ostatak obitelji koja je ostala u Frankfurtu osjetili su djelovanje Hitlerovih antižidovskih zakon nakon kojih je počela patnja Židova. Nakon 1940. započinje rat, dolazak Nijemaca, antižidovski proglasi prema kojima židovi moraju nositi žutu zvijezdu, predati bicikle, dopušteno im je kupovati samo između tri i pet sati u „Židovskim dućanima“, moraju biti u kući do osam sati , zabranjeno im je posjećivati kazališta, kina i ostala mjesta za razonodu., ne smiju sudjelovati u javnim sportovima, ne smiju posjećivati kršćane, moraju ići u židovske škole.
Ana živi gotovo kao normalna mlada djevojka, ide u školu, zaljubljuje se, druži se s prijateljicama, ali onda je odjednom tome došao kraj, točnije 9. srpnja 1942. jer se Anina obitelj morala sakriti da ne budu odvedeni u koncentracione logore u koje su se odvodili židovi u Drugom svjetskom ratu za vrijeme Hitlera. Pomogli su im suradnici gospodina Franka: Kraler, Koophuis, Miep i Elli Vossen. Upravo je tog datuma u svom dnevniku 9. srpnja 1942. opisala njihov „novi dom“ nazvan Tajno sklonište.
13. kolovoza 1942. pridružili su im se Van Daanovi. Oni imaju jednog sina Petera koji je tih, stidljiv i nespretan mladić. Donio je svog mačka Mouschija. U početku su se svi lijepo slagali i bili kao velika obitelj. Zajedno su ručali, družili se. S vremenom kako vrijeme prolazi, stanari u skrovištu postaju napeti, nervozni i svadljivi. Tenzije rastu sve više između Ane i gospodina Van Daana, Ane i njene mame koje imaju vrlo kompleksan ne baš najbolji, gotovo nikakav, odnos, zatim, između gospođe Van Daan i gospođe Frank. Čas su si dobri pa onda opet negdje odnos pukne. Ali nije ni čudno kad žive u nehumanim i nenormalnim uvjetima, zatvoreni 24 sata i u strahu. Vrlo često se čovjek mora maknuti od nekoga da ne bi došlo do sukoba, no oni nisu imali tu mogućnost.
…”takve su svađe da čitava kuća tutnji! Mama i ja, Van Daanovi ii tata, mama i gospođa Van Daan, svatko se ljuti na nekoga.”
Djeca provode dane u učenju francuskog i engleskog jezika, čitanju raznih knjiga koje im iz knjižnice donosi gospodin Koophuis, kako dječjih tako i knjiga za odrasle. Oko jedne knjige je Peter imao sukob s ocem jer je bila za odrasle i otac mu nije dao da je čita, no „zabranjeno je voće najslađe“. Ana radi sa svojim tatom obiteljsko stablo i to ju jako veseli.
Situacija izvan skloništa za židove je teška i loša. Gestapo ih masovno u kamionima odvodi poput stoke u Westerbork, veliki židovski logor u Drenteu. Tamo je strašno: stotine ljudi, muškaraca, žena, djece, je zajedno u istoj prostoriji svi zajedno spavaju pa je smrtnost velika, a osim toga ubijaju ih plinom.
17. studenog im je došao novi stanar, osmi po redu, gospodin Albert Dussel koji je zubar. On je prilično mirna osoba i svi ga smatraju simpatičnim. Dobio je krevet u Aninoj sobi tako da je Ana dobila novog cimera. I s njim je došla u sukob jer je Ana osoba koja kaže ono što misli, a Dusselu se to baš i nije svidjelo. Radilo se o stolu u njihovoj sobi koji je Ana htjela koristiti dva dana u tjednu po sat i pol, a on se nije s tim složio. Ana nije odustala od toga pa je umiješala tatu koji se zauzeo za nju tako da je ipak uspjela, no to je razljutilo Dussela.
Tajno sklonište ima i svoj pravilnik. Vrijeme počinka je od 10 uvečer do 7:30 ujutro, osim nedjelje kad je do 10:15.Počinak je dozvoljen i preko dana. Potrebno je govoriti tiho i po redu. Doručak je u 9 sati ujutro, a nedjeljom i praznikom 11:30. Ručak je od 1:15 do 1:45. Večera ovisi o emisijama vijesti i nema određeno vrijeme. Kupaju se od 9 sati ujutro nedjeljom kako je kome dostupno.Veza s vanjskim svijetom im je radio, a sluša se sve osim njemačkih stranica i to poslije šest sati uvečer.
Ni situacija u Nizozemskoj nije zavidna. Svakog dana avioni tutnje iznad gradova i samo se čeka kad će bombardirati. Situacija je loša, ljudi su očajni, lopovi pokušavaju ukrasti sve što se može. Bilo je nekoliko pokušaja provale u zgradu gdje je njihovo sklonište, bilo je gusto pa su i zbog toga bili uznemireni da ih se ne otkrije i da policija ne počne njuškati po skloništu.
Ana se primirila što se tiče svog brbljanja za stolom jer je uvidjela da je to bolje za nju jer joj nisu povrijeđeni osjećaji, ali to ne znači da je njena žudnja za razgovorom i razumijevanjem. Svog je slušatelja s vremenom pronašla u Peteru. Sve je više vremena provodila s njim i to ju je činilo sretnom i ispunjenom. Upoznavala je Petra u jednom sasvim drugom svjetlu od onog kako ga je Ana doživjela naprvi pogled. Bojala se da mu ne bude dosadna. No nije bilo tako. Njihovo prijateljstvo je raslo iz dana u dan i postajali su sve bliskiji. Došlo je na granicu između prijateljstva i ljubavi. Povjeravali su si svoje tajne i osjećaje i strahove, sve. iako ni jedan ni drugi nisu bili sigurni u svoje osjećaje, a ni što jedan prema drugom osjećaju.
Likovi:
Ana voli pisanje, obiteljska stabla, povijest, grčku i rimsku mitologiju, slike filmskih zvijezda i obiteljske fotografije. Luda je ža knjigama i čitanjem. Voli povijest umjetnosti, pjesnike i slikare. Mrzi algebru, geometriju i brojke. Ana nema dobar odnos sa svojom majkom. Ona se osjeća kao crna ovca obitelji, koju nitko ne shvaća. Jedan dan im je svima razumna i dobra, a slijedeći dan je glupa mala koza koja ništa na svijetu ne zna. No ona ima svoje mišljenje, planove i ideje. Misli da je majka nepravedna prema njoj, stalno je grdi i već je postala otporna na to. Njoj treba utjeha, osjeća se slabom i nezadovoljna samom sobom.
“Oduvijek sam obiteljski glupak i crna ovca, oduvijek dvostruko plaćam za svoje postupke, najprije grdnjama a potom svojim povrijeđenim osjećajima.”
Mami je zamjerala što mama prema njoj i Margot želi imati odnos kao prijateljica, a ne kao majka. Ana smatra, a tu je u pravu da prijateljica ne može zamijeniti mamu jer mama treba biti primjer koji kći slijedi. Majka mora imati veliku taktičnost prema djeci, koja se ne smije ako zbog nečega dijete plače.
“Jesam li doista toliko lošeg ponašanja, uobražena, tvrdoglava, nametljiva, glupa, lijena, itd. itd. kao što svi oni tvrde? Oh, nisam, naravno. Znam, imam nedostatke kao svatko drugi, ali oni temeljito pretjeruju u svemu. Kitty, kad bi samo znala kako ponekad u meni kipi od svih tih bockanja i cerekanja.”
Na kraju Ana piše zadnje svoje pismo 1. kolovoza 1944. Bio je to utorak. Završava “paketićem proturječnosti” tako je nazvala svoje zadnje pismo Kitty. “Već sam ti rekla da imam dvostruku ličnost. Jedna polovina utjelovljuje moju bučnu veselost, smijanje svemu, moju vedrinu i, nadasve, način kojim sve olako shvaćam. To uključuje primanje očijukanja, poljubaca, zagrljaja ili proste šale bez uvrede. Ova strana obično leži u iščekivanju i gura u stranu onu drugu koja je mnogo bolja, dublja i čišća. Moraš shvatiti da nitko ne pozna Aninu bolju sgtranu i zbog toga me većina ljudi smatra tako nesnošljivom.”
Gospođa Van Daan je loš primjer, nametljiva, sebična, proračunata i nikad zadovoljna, tašta i koketna. “Gospođa Van Daan je nesnošljiva. Od nje dobivam samo “bombice”…zbog neprestanog brbljanja. Stalno nas na ovaj ili onaj način gnjavi.”
“Gospođa Van Daan je baš krasna! ona je primjer – zacijelo jest – loš primjer. Poznata je kao nametljiva, sebična, lukava, proračunata i nikad zadovoljna. Tom spisku mogu dodati taštinu i koketeriju….to je neizrecivo neugodna osoba.”
Peter, sin Van Daanovih,”prilično tih, stidljiv i nespretan mladić.”…Još uvijek mi se Peter nimalo ne sviđa, toliko je dosadan: pola dana se izležava u krevetu, onda nešto rezucka, a onda opet drijema. Budala!”
” Ponekad Peter izađe iz svoje ljušture i umije biti posve zabavan. Zajednička nam je jedna osobina koja obično sve silno zabavlja: oboje se volimo preodijevati.”
Anin otac, zvani Pim, krajnje je skroman i strpljiv čovjek. ” Nekako smo došli na temu Pimove (tatin nadimak) krajnje skromnosti. Čak i oni najgluplji moraju to priznati kadje riječ o tati.”
Margot, Anina sestra, “naprosto je najzgodnija, najdražesnija, najljepša djevojka na svijetu…”, tiha i staložena, mamina ljubimica, svi je vole. “Ona je za moj ukus suviše tiha i pasivna i svakomu dopušta da je uvjeri i u svemu popušta.” … “Margot je postala zbilja slatka; čini se posve drukčijom no što je bila, nije ni upola toliko mačkasta i pretvara se u pravoga prijatelja. A također me više ne smatra derištem koji nije nizašto.”
Gospodin Dussel, zubar , poznat kao mirna osoba koliko se može prosuditi prema površnom poznanstvu “Sada se pojavljuje u pravom svjetlu: kruti staromodni puritanac, propovjednik dugačkih razvučenih propovijedi o ponašanju.
Anin dnevnik završava 1. kolovoza 1944. Zelena policija dolazi 4. kolovoza 1944. i uhapsila je sve stanovnike Tajnog skrovišta, uključujući kralera i Koophuisa i odvodi ih u njemačke i nizozemske koncentracijske logore.
Ana živi gotovo kao normalna mlada djevojka, ide u školu, zaljubljuje se, druži se s prijateljicama, ali onda je odjednom tome došao kraj, točnije 9. srpnja 1942. jer se Anina obitelj morala sakriti da ne budu odvedeni u koncentracione logore u koje su se odvodili židovi u Drugom svjetskom ratu za vrijeme Hitlera. Pomogli su im suradnici gospodina Franka: Kraler, Koophuis, Miep i Elli Vossen. Upravo je tog datuma u svom dnevniku 9. srpnja 1942. opisala njihov "novi dom" nazvan Tajno sklonište.
13. kolovoza 1942. pridružili su im se Van Daanovi. Oni imaju jednog sina Petera koji je tih, stidljiv i nespretan mladić. Donio je svog mačka Mouschija. U početku su se svi lijepo slagali i bili kao velika obitelj. Zajedno su ručali, družili se. S vremenom kako vrijeme prolazi, stanari u skrovištu postaju napeti, nervozni i svadljivi. Tenzije rastu sve više između Ane i gospodina Van Daana, Ane i njene mame koje imaju vrlo kompleksan ne baš najbolji, gotovo nikakav, odnos, zatim, između gospođe Van Daan i gospođe Frank. Čas su si dobri pa onda opet negdje odnos pukne. Ali nije ni čudno kad žive u nehumanim i nenormalnim uvjetima, zatvoreni 24 sata i u strahu. Vrlo često se čovjek mora maknuti od nekoga da ne bi došlo do sukoba, no oni nisu imali tu mogućnost.
... takve su svađe da čitava kuća tutnji! Mama i ja, Van Daanovi ii tata, mama i gospođa Van Daan, svatko se ljuti na nekoga.
Djeca provode dane u učenju francuskog i engleskog jezika, čitanju raznih knjiga koje im iz knjižnice donosi gospodin Koophuis, kako dječjih tako i knjiga za odrasle. Oko jedne knjige je Peter imao sukob s ocem jer je bila za odrasle i otac mu nije dao da je čita, no "zabranjeno je voće najslađe". Ana radi sa svojim tatom obiteljsko stablo i to ju jako veseli.
Situacija izvan skloništa za židove je teška i loša. Gestapo ih masovno u kamionima odvodi poput stoke u Westerbork, veliki židovski logor u Drenteu. Tamo je strašno: stotine ljudi, muškaraca, žena, djece, je zajedno u istoj prostoriji svi zajedno spavaju pa je smrtnost velika, a osim toga ubijaju ih plinom.
17. studenog im je došao novi stanar, osmi po redu, gospodin Albert Dussel koji je zubar. On je prilično mirna osoba i svi ga smatraju simpatičnim. Dobio je krevet u Aninoj sobi tako da je Ana dobila novog cimera. I s njim je došla u sukob jer je Ana osoba koja kaže ono što misli, a Dusselu se to baš i nije svidjelo. Radilo se o stolu u njihovoj sobi koji je Ana htjela koristiti dva dana u tjednu po sat i pol, a on se nije s tim složio. Ana nije odustala od toga pa je umiješala tatu koji se zauzeo za nju tako da je ipak uspjela, no to je razljutilo Dussela.
Tajno sklonište ima i svoj pravilnik. Vrijeme počinka je od 10 uvečer do 7:30 ujutro, osim nedjelje kad je do 10:15. Počinak je dozvoljen i preko dana. Potrebno je govoriti tiho i po redu. Doručak je u 9 sati ujutro, a nedjeljom i praznikom 11:30. Ručak je od 1:15 do 1:45. Večera ovisi o emisijama vijesti i nema određeno vrijeme. Kupaju se od 9 sati ujutro nedjeljom kako je kome dostupno. Veza s vanjskim svijetom im je radio, a sluša se sve osim njemačkih stranica i to poslije šest sati uvečer.
Ni situacija u Nizozemskoj nije zavidna. Svakog dana avioni tutnje iznad gradova i samo se čeka kad će bombardirati. Situacija je loša, ljudi su očajni, lopovi pokušavaju ukrasti sve što se može. Bilo je nekoliko pokušaja provale u zgradu gdje je njihovo sklonište, bilo je gusto pa su i zbog toga bili uznemireni da ih se ne otkrije i da policija ne počne njuškati po skloništu.
Ana se primirila što se tiče svog brbljanja za stolom jer je uvidjela da je to bolje za nju jer joj nisu povrijeđeni osjećaji, ali to ne znači da je njena žudnja za razgovorom i razumijevanjem. Svog je slušatelja s vremenom pronašla u Peteru. Sve je više vremena provodila s njim i to ju je činilo sretnom i ispunjenom. Upoznavala je Petra u jednom sasvim drugom svjetlu od onog kako ga je Ana doživjela naprvi pogled. Bojala se da mu ne bude dosadna. No nije bilo tako. Njihovo prijateljstvo je raslo iz dana u dan i postajali su sve bliskiji. Došlo je na granicu između prijateljstva i ljubavi. Povjeravali su si svoje tajne i osjećaje i strahove, sve. iako ni jedan ni drugi nisu bili sigurni u svoje osjećaje, a ni što jedan prema drugom osjećaju.
Likovi
Ana voli pisanje, obiteljska stabla, povijest, grčku i rimsku mitologiju, slike filmskih zvijezda i obiteljske fotografije. Luda je ža knjigama i čitanjem. Voli povijest umjetnosti, pjesnike i slikare. Mrzi algebru, geometriju i brojke. Ana nema dobar odnos sa svojom majkom. Ona se osjeća kao crna ovca obitelji, koju nitko ne shvaća. Jedan dan im je svima razumna i dobra, a slijedeći dan je glupa mala koza koja ništa na svijetu ne zna. No ona ima svoje mišljenje, planove i ideje. Misli da je majka nepravedna prema njoj, stalno je grdi i već je postala otporna na to. Njoj treba utjeha, osjeća se slabom i nezadovoljna samom sobom.
Oduvijek sam obiteljski glupak i crna ovca, oduvijek dvostruko plaćam za svoje postupke, najprije grdnjama a potom svojim povrijeđenim osjećajima.
Mami je zamjerala što mama prema njoj i Margot želi imati odnos kao prijateljica, a ne kao majka. Ana smatra, a tu je u pravu da prijateljica ne može zamijeniti mamu jer mama treba biti primjer koji kći slijedi. Majka mora imati veliku taktičnost prema djeci, koja se ne smije ako zbog nečega dijete plače.
Jesam li doista toliko lošeg ponašanja, uobražena, tvrdoglava, nametljiva, glupa, lijena, itd. itd. kao što svi oni tvrde? Oh, nisam, naravno. Znam, imam nedostatke kao svatko drugi, ali oni temeljito pretjeruju u svemu. Kitty, kad bi samo znala kako ponekad u meni kipi od svih tih bockanja i cerekanja.
Na kraju Ana piše zadnje svoje pismo 1. kolovoza 1944. Bio je to utorak. Završava "paketićem proturječnosti" tako je nazvala svoje zadnje pismo Kitty.
Već sam ti rekla da imam dvostruku ličnost. Jedna polovina utjelovljuje moju bučnu veselost, smijanje svemu, moju vedrinu i, nadasve, način kojim sve olako shvaćam. To uključuje primanje očijukanja, poljubaca, zagrljaja ili proste šale bez uvrede. Ova strana obično leži u iščekivanju i gura u stranu onu drugu koja je mnogo bolja, dublja i čišća. Moraš shvatiti da nitko ne pozna Aninu bolju sgtranu i zbog toga me većina ljudi smatra tako nesnošljivom.
Gospođa Van Daan je loš primjer, nametljiva, sebična, proračunata i nikad zadovoljna, tašta i koketna. - Gospođa Van Daan je nesnošljiva. Od nje dobivam samo "bombice"... zbog neprestanog brbljanja. Stalno nas na ovaj ili onaj način gnjavi.
Gospođa Van Daan je baš krasna! ona je primjer - zacijelo jest - loš primjer. Poznata je kao nametljiva, sebična, lukava, proračunata i nikad zadovoljna. Tom spisku mogu dodati taštinu i koketeriju... to je neizrecivo neugodna osoba.
Peter, sin Van Daanovih, "prilično tih, stidljiv i nespretan mladić"... Još uvijek mi se Peter nimalo ne sviđa, toliko je dosadan: pola dana se izležava u krevetu, onda nešto rezucka, a onda opet drijema. Budala!
Ponekad Peter izađe iz svoje ljušture i umije biti posve zabavan. Zajednička nam je jedna osobina koja obično sve silno zabavlja: oboje se volimo preodijevati.
Anin otac, zvani Pim, krajnje je skroman i strpljiv čovjek. - Nekako smo došli na temu Pimove (tatin nadimak) krajnje skromnosti. Čak i oni najgluplji moraju to priznati kadje riječ o tati.
Margot, Anina sestra - naprosto je najzgodnija, najdražesnija, najljepša djevojka na svijetu... tiha i staložena, mamina ljubimica, svi je vole. - Ona je za moj ukus suviše tiha i pasivna i svakomu dopušta da je uvjeri i u svemu popušta... Margot je postala zbilja slatka; čini se posve drukčijom no što je bila, nije ni upola toliko mačkasta i pretvara se u pravoga prijatelja. A također me više ne smatra derištem koji nije nizašto.
Gospodin Dussel, zubar , poznat kao mirna osoba koliko se može prosuditi prema površnom poznanstvu
- Sada se pojavljuje u pravom svjetlu: kruti staromodni puritanac, propovjednik dugačkih razvučenih propovijedi o ponašanju.
Anin dnevnik završava 1. kolovoza 1944. Zelena policija dolazi 4. kolovoza 1944. i uhapsila je sve stanovnike Tajnog skrovišta, uključujući kralera i Koophuisa i odvodi ih u njemačke i nizozemske koncentracijske logore.
________________________________
Anne Frank (pravo ime Annelies Marie Frank; Frankfurt na Maini, 12. lipnja 1929. - koncentracijski logor Bergen - Belsen, ožujak 1945.), bila je Židovka i autorica Dnevnika, u kojem je neposredno i iskreno posvjedočila o drami svakodnevice i odrastanja u izolaciji, strahu i skrivanju. Nakon njemačke okupacije Nizozemske, židovska je obitelj Frank od 1942. godine živjela u tajnom skloništu, dok ih 1944. godine nije otkrio Gestapo i otpremio u njemačke koncentracijske logore, gdje su svi iz obitelji, osim oca, umrli. Nakon rata pronađen je u Amsterdamu Annin dnevnik o godinama provedenim u neprekidnu strahovanju i u potpunoj izolaciji.
BRANKO ĆOPIĆ: BAŠTA SLJEZOVE BOJE
Ponovo se vraćajući svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavičaja, sjećajući se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.
Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove boje», pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.
Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.
U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.
Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.
Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove boje», pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.
Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.
U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.
Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.
POHOD NA MJESEC
Jedna od najboljih prica ove zbirke je Pohod na mjesec. Pricu kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona pocinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije «zanesenih djecaka», koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bica, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...».
Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog djecjeg sanjarenja. Pojavom sutona zapocinjala bi druga avantura - opcinjenost «najtajanstvenijim putnikom», mjesecom. U noci mjesec bukne kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje «mjesecar», ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraca ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ceš?».
Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za nocnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošcu i racionalnošcu. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu surovošcu i nesmotrenošcu drugih nije mogao.
Što je bliži mjesecu, djecak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice u dolini...». Kada su se približili mjesec je «odskocio iza drveta», što je rastužilo djecaka i on se osjetio nemocnim i poraženim pred kosmickim prostranstvom.
Po povratku, «velika delija, smjeli lovac na mjesec» ce zadrijemati «medju djedovim koljenima», djedovom ljubavlju zašticen od zastrašujuceg kosmickog prostranstva. U djecakovom snu «plamicak djedove vatre se razastro u mocan i stravican mjesecev požar». U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogucnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko.
«Pohod na mjesec» oznacava ljudsku radoznalost i cežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se covjek odvoji od zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života» i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda.
Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i covjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu nocnu i skrivenu stranu covjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a nocu raspaljuje kao sam mjesec.
Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; oznacava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, vec vatrica koja priziva i kojoj se djecak sa radošcu vraca.
Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i moguceg, to su za njega «vantazije» i on im se podsmijeva kao najvecim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, vec «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna rijec i brige.
Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujuci golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i culno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to cini djecak u ovoj prici.
«SVETI RADE»
Rade Copic, djed kome je unuk grijao staracka leda, i djed koji je unuka naucio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom cestitosti i smjernosti.
Svi ti seoski starcici i skitnice, stara lopuža Savo, licki buntovnik Dane Drmogaca, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulic obojili su Copicevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pricama uz rakijski kazan i seljacke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitaca koji su vidjeli i svijeta i ljudi i davola, omadijali djecje zjenice najprivlacnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Copicevog starcekanje, iza sveg tog dekora jarkih rijeci, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komicna prica izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Copica. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega covjek domacin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domacin u duhovnom smislu rijeci. On ima vedre oci cestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je olicenje patrijarhalne cestitosti. On je ispovjednik svojih cudnih skitalackih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo covjek.
Iz Bašte sljezove boje
- Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez . Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
- Ma koliko da je u tim stvarima bio cestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio cuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Medjutim, brat Sava… iako se tri-cetiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom necem štogod cuo. Za mladih dana, pricalo se jednom je, obnoc, spazio nekog covjeka kako iskace kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanovic bio kod njegove Draginje.
- «Bog s vama, šta ce Todor kod moje Draginje kad vec ima svoju Đuju?»
- «Pa da promijeni covjek.»
- «A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad nece da vuce.»
- I tako, te nezamjenljive cudesne noci, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjace pretace i ponovo vraca u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se cak i brata Sava i požalio «što rda nije tu», pa da i on vidi vajde od ove strmoglave veceri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa cak i na svoj besprijekorni pravednicki život.
- Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a covjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leda majcici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, mice se uz brazdu. Ne vidi cestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vjecita robija koja se zove težaluk. (…) A onda, kad vece pride, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo celjade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje covjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Pocnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.
- Cetrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kucu. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svacijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošcu, obecavao… Obecavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru…
- Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konacno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opcinjene djecake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka.
- Kako je dobro što je covjek bar jednom imao cetrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela djecja boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna.
- Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, djecjeg, raspeca: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoce i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini, ceka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundalo, koji ce do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom cudesnom pohodu.
- I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesecevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuce u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one striceve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?
Jedna od najboljih prica ove zbirke je Pohod na mjesec. Pricu kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona pocinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije «zanesenih djecaka», koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bica, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...».
Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog djecjeg sanjarenja. Pojavom sutona zapocinjala bi druga avantura - opcinjenost «najtajanstvenijim putnikom», mjesecom. U noci mjesec bukne kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje «mjesecar», ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraca ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ceš?».
Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za nocnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošcu i racionalnošcu. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu surovošcu i nesmotrenošcu drugih nije mogao.
Što je bliži mjesecu, djecak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice u dolini...». Kada su se približili mjesec je «odskocio iza drveta», što je rastužilo djecaka i on se osjetio nemocnim i poraženim pred kosmickim prostranstvom.
Po povratku, «velika delija, smjeli lovac na mjesec» ce zadrijemati «medju djedovim koljenima», djedovom ljubavlju zašticen od zastrašujuceg kosmickog prostranstva. U djecakovom snu «plamicak djedove vatre se razastro u mocan i stravican mjesecev požar». U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogucnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko.
«Pohod na mjesec» oznacava ljudsku radoznalost i cežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se covjek odvoji od zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života» i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda.
Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i covjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu nocnu i skrivenu stranu covjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a nocu raspaljuje kao sam mjesec.
Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; oznacava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, vec vatrica koja priziva i kojoj se djecak sa radošcu vraca.
Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i moguceg, to su za njega «vantazije» i on im se podsmijeva kao najvecim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, vec «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna rijec i brige.
Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujuci golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i culno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to cini djecak u ovoj prici.
«SVETI RADE»
Rade Copic, djed kome je unuk grijao staracka leda, i djed koji je unuka naucio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom cestitosti i smjernosti.
Svi ti seoski starcici i skitnice, stara lopuža Savo, licki buntovnik Dane Drmogaca, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulic obojili su Copicevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pricama uz rakijski kazan i seljacke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitaca koji su vidjeli i svijeta i ljudi i davola, omadijali djecje zjenice najprivlacnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Copicevog starcekanje, iza sveg tog dekora jarkih rijeci, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komicna prica izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Copica. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega covjek domacin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domacin u duhovnom smislu rijeci. On ima vedre oci cestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je olicenje patrijarhalne cestitosti. On je ispovjednik svojih cudnih skitalackih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo covjek.
Iz Bašte sljezove boje
- Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez . Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
- Ma koliko da je u tim stvarima bio cestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio cuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Medjutim, brat Sava… iako se tri-cetiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom necem štogod cuo. Za mladih dana, pricalo se jednom je, obnoc, spazio nekog covjeka kako iskace kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanovic bio kod njegove Draginje.
- «Bog s vama, šta ce Todor kod moje Draginje kad vec ima svoju Đuju?»
- «Pa da promijeni covjek.»
- «A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad nece da vuce.»
- I tako, te nezamjenljive cudesne noci, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjace pretace i ponovo vraca u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se cak i brata Sava i požalio «što rda nije tu», pa da i on vidi vajde od ove strmoglave veceri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa cak i na svoj besprijekorni pravednicki život.
- Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a covjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leda majcici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, mice se uz brazdu. Ne vidi cestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vjecita robija koja se zove težaluk. (…) A onda, kad vece pride, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo celjade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje covjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Pocnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.
- Cetrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kucu. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svacijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošcu, obecavao… Obecavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru…
- Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konacno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opcinjene djecake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka.
- Kako je dobro što je covjek bar jednom imao cetrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela djecja boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna.
- Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, djecjeg, raspeca: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoce i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini, ceka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundalo, koji ce do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom cudesnom pohodu.
- I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesecevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuce u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one striceve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?
O Bašti
Bašta Sljezove Boje je na prvi pogled jedna "sasvim obična " bašta. Bašta Sljezove Boje ima jednog ljudskog stanovnika (mene) i sijaset živućih bića kod nas znanim kao biljke. Za mene nisu to obične biljke. Živahne su i itekako žive. Življe su i stvarnije od mnoštva ljudi koje poznajem. Kako je to jedan od mojih omiljenih pisaca B. Ćopić napisao davne 1970-te godine
" ... a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio."
E sad, u toj mojoj bašti vjerovali ili ne odvija se pravi život. Neke biljke i nisu baš za suživot ali...nema im druge. Tako da se u toj bašti zajedno i na jednom mjestu nalaze kaktusi kojim svojim bodljama upozoravaju : " Druže, drži razmak i prste k sebi ! " , pa zatim tu se nalaze i ruže. Raznih boja, raznih nijansi. Prekrivene kapljicama jutarnje rose blistaju u punoj raskoši. Prave dame.Pa gospon Sljez koji i daje posebnu čar toj mojoj maloj baštici. Pa onda je tu i suncokret koji onako nježno i pomalo koketno okreće svoju žutu glavicu put sunca . Kao da mu poručuje : " Gledaj me, gledaj me i divi se mojoj ljepoti i raskoši ." A nađe se u ponekom ćošku i lukava gospođa Ambrozija, koju ni sam vrag iskorjenio ne bi. Gdje ona pusti korjenje tu trava sigurno ne raste ! A tek što je drska i umišljena. Kada se rascvjeta teško se onome na koga ona "oko baci" . Taj ima da kiše do iznemoglosti a potoci suza i nos nabubrio kao paprika neće ga zaobići sigurno. Nije omiljena, ali eto svojom upornošću čak i ona opstaje u mojoj bašti. Eh, a sad još jedan stanovnik te moja male bašte. Njegovo veličanstvo Paradajz ! Ne znam kako je tu dospio, vjerovatno zahvaljujući jednoj od dragih mi susjeda golubica koje su sjeme istog donijele Bog sami zna odakle. Uzgajala sam ga, zalijevala, pazila, pričala mu sve dok je rastao. Narastao je i tek sam tad počela da uživam u "plodovima" moga truda. Ali tu nije kraj priče, već tek početak. Taj luckasti paradajz, još uvijek zelen i nezreo zaljubio se u jednu Ružu. E sad, Paradaj i Ruža ni na zelenu granu zajedno. Ona graciozna, mirisna i sva puna sebe, dobro zaoštrenog trnja oko svoga "tijela " a on zelen, okrugao i nespreman za ono što Život nosi. Ni pomislio nije da ga trn može raniti i da ruža može uvenuti. Jednog jutra, pupoljak te iste ruže, pod okriljem zore, prvog sunca, i rane rose lagano se počeo otvarati i pokazivati se u punom sjaju i ljepoti . Ostalo bilje, klonulih glavica još je čekalo na jake sunčeve zrake koje su ih budile svakog jutra propustile su po ko zna koji put taj veličanstveni prizor. Ali Paradajz nije. Dobro sakriven iza ostalog bilja, vidio je ono što "obični smrtnici" ne smiju niti mogu vidjeti. U tom trenu vrijeme je za njega stalo, sjemenke u njemu su se uzburkale, a sok koji je tekao njegovim okruglim tijelom je proključao. Zaljubio se u onu u koju nije smio. Ne svojom krivicom. Niti bilo čijom drugom. Jednostavno desilo se. Od trena kada ju je ugledao znao je da je ona ta. Prava, prva i jedina. Ruža je ostajala ravnodušna na njegove poglede, na njegovo povijanje stabljike svaki put kad bi je ugledao, na nježnu melodiju koju je proizvodio uz pomoć vjetra koji mu je miliovao tijelo i stabljiku. Paradajz je počeo zriti. Prvi crveni tragovi su se počeli javljati par dana nakom što se zaljubio. Svakim danom su postajali sve jasniji i jasniji sve dok Paradajz nije postao potpuno zreo. Desilo se odjednom i nenadano. Paradajz je dozrio prerano. Od ljubavi prema ruži dozrio je dosta prije nego što je trebao. Nije se obazirao na to. Živio je za dan kada će Ruža obratiti pažnju na njega. Ali nije. Graciozna i ponosna je stajala na svom mjestu, šepureći se svojom ljepotom i ne obraćajući pažnju na njega. Bivalo mu je sve teže i teže. Osjećao se potišteno, i nekako tromo. Posmatrala sam sve to, puna tuge i bola jer bijah bespomoćna učiniti bilo šta. Bila sam nijemi posmatrač. Jednog jutra našla sam paradajz na zemlji. Njegov život je skončao na tlu moje bašte otkotrljavši se tik do Ruže. Ni tada nije obratila pažnju na njega. A onda jednog jutra Ruža okrenu svoju glavu ka mjestu gdje je nekada stajao Paradajz. Tek tada primjeti da ga nema. Tek tada osjeti da joj nešto fali. Tek tada posta svjesna da već danima ne čuje onu tugaljivu melodiju koju je slušala danima . Tek tada primjeti da nema one pitome i lijepe crvene boje koju je krišom posmatrala i čeznula za njom. Ruža se rastuži. A Tuga, e Tuga je samo čekala momenat da uzme svoj danak. Lakim i prozračnim plaštom je ovila Ružu i ljubomorno je čuvala od ostalih. Jednog dana Ruža izgubi jednu laticu, zatim još jednu pa još jednu. Ostalo ih je svega par. Prvi jesenji povjetarac je odnio i tih par . Ruža je uvela na istom mjestu gdje i Paradajz. Jesenje kiše se nekom munjevitom brzinom pretvoriše u pljuskove, pljuskovi u susnježicu i naposljetku dođe i snijeg. Prekrio je evo moju baštu a ja još uvijek razmišljam o jednoj ljubavi, i još uvijek ne znam koje je zapravo boje sljez...
" ... a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio."
E sad, u toj mojoj bašti vjerovali ili ne odvija se pravi život. Neke biljke i nisu baš za suživot ali...nema im druge. Tako da se u toj bašti zajedno i na jednom mjestu nalaze kaktusi kojim svojim bodljama upozoravaju : " Druže, drži razmak i prste k sebi ! " , pa zatim tu se nalaze i ruže. Raznih boja, raznih nijansi. Prekrivene kapljicama jutarnje rose blistaju u punoj raskoši. Prave dame.Pa gospon Sljez koji i daje posebnu čar toj mojoj maloj baštici. Pa onda je tu i suncokret koji onako nježno i pomalo koketno okreće svoju žutu glavicu put sunca . Kao da mu poručuje : " Gledaj me, gledaj me i divi se mojoj ljepoti i raskoši ." A nađe se u ponekom ćošku i lukava gospođa Ambrozija, koju ni sam vrag iskorjenio ne bi. Gdje ona pusti korjenje tu trava sigurno ne raste ! A tek što je drska i umišljena. Kada se rascvjeta teško se onome na koga ona "oko baci" . Taj ima da kiše do iznemoglosti a potoci suza i nos nabubrio kao paprika neće ga zaobići sigurno. Nije omiljena, ali eto svojom upornošću čak i ona opstaje u mojoj bašti. Eh, a sad još jedan stanovnik te moja male bašte. Njegovo veličanstvo Paradajz ! Ne znam kako je tu dospio, vjerovatno zahvaljujući jednoj od dragih mi susjeda golubica koje su sjeme istog donijele Bog sami zna odakle. Uzgajala sam ga, zalijevala, pazila, pričala mu sve dok je rastao. Narastao je i tek sam tad počela da uživam u "plodovima" moga truda. Ali tu nije kraj priče, već tek početak. Taj luckasti paradajz, još uvijek zelen i nezreo zaljubio se u jednu Ružu. E sad, Paradaj i Ruža ni na zelenu granu zajedno. Ona graciozna, mirisna i sva puna sebe, dobro zaoštrenog trnja oko svoga "tijela " a on zelen, okrugao i nespreman za ono što Život nosi. Ni pomislio nije da ga trn može raniti i da ruža može uvenuti. Jednog jutra, pupoljak te iste ruže, pod okriljem zore, prvog sunca, i rane rose lagano se počeo otvarati i pokazivati se u punom sjaju i ljepoti . Ostalo bilje, klonulih glavica još je čekalo na jake sunčeve zrake koje su ih budile svakog jutra propustile su po ko zna koji put taj veličanstveni prizor. Ali Paradajz nije. Dobro sakriven iza ostalog bilja, vidio je ono što "obični smrtnici" ne smiju niti mogu vidjeti. U tom trenu vrijeme je za njega stalo, sjemenke u njemu su se uzburkale, a sok koji je tekao njegovim okruglim tijelom je proključao. Zaljubio se u onu u koju nije smio. Ne svojom krivicom. Niti bilo čijom drugom. Jednostavno desilo se. Od trena kada ju je ugledao znao je da je ona ta. Prava, prva i jedina. Ruža je ostajala ravnodušna na njegove poglede, na njegovo povijanje stabljike svaki put kad bi je ugledao, na nježnu melodiju koju je proizvodio uz pomoć vjetra koji mu je miliovao tijelo i stabljiku. Paradajz je počeo zriti. Prvi crveni tragovi su se počeli javljati par dana nakom što se zaljubio. Svakim danom su postajali sve jasniji i jasniji sve dok Paradajz nije postao potpuno zreo. Desilo se odjednom i nenadano. Paradajz je dozrio prerano. Od ljubavi prema ruži dozrio je dosta prije nego što je trebao. Nije se obazirao na to. Živio je za dan kada će Ruža obratiti pažnju na njega. Ali nije. Graciozna i ponosna je stajala na svom mjestu, šepureći se svojom ljepotom i ne obraćajući pažnju na njega. Bivalo mu je sve teže i teže. Osjećao se potišteno, i nekako tromo. Posmatrala sam sve to, puna tuge i bola jer bijah bespomoćna učiniti bilo šta. Bila sam nijemi posmatrač. Jednog jutra našla sam paradajz na zemlji. Njegov život je skončao na tlu moje bašte otkotrljavši se tik do Ruže. Ni tada nije obratila pažnju na njega. A onda jednog jutra Ruža okrenu svoju glavu ka mjestu gdje je nekada stajao Paradajz. Tek tada primjeti da ga nema. Tek tada osjeti da joj nešto fali. Tek tada posta svjesna da već danima ne čuje onu tugaljivu melodiju koju je slušala danima . Tek tada primjeti da nema one pitome i lijepe crvene boje koju je krišom posmatrala i čeznula za njom. Ruža se rastuži. A Tuga, e Tuga je samo čekala momenat da uzme svoj danak. Lakim i prozračnim plaštom je ovila Ružu i ljubomorno je čuvala od ostalih. Jednog dana Ruža izgubi jednu laticu, zatim još jednu pa još jednu. Ostalo ih je svega par. Prvi jesenji povjetarac je odnio i tih par . Ruža je uvela na istom mjestu gdje i Paradajz. Jesenje kiše se nekom munjevitom brzinom pretvoriše u pljuskove, pljuskovi u susnježicu i naposljetku dođe i snijeg. Prekrio je evo moju baštu a ja još uvijek razmišljam o jednoj ljubavi, i još uvijek ne znam koje je zapravo boje sljez...
Kad pobijedi ljubav : Maja Brajko-Livaković
SADRŽAJ: Mirko, Daria, Iva, Dora, Dunja i Darko zapanjeno su ga gledali. Pred njihovim se očima odvijalo "ONO", toliko zabranjivano, toliko napadano, jer je upravo u sebi nosilo razornu snagu uništenja, ludilo... Na trenutak, ali samo na trenutak, osjetili su se važno, zrelo. Onda strah. Strah od droge i obmane. Odjednom im postane jasno ono što su samo nagađali prije nekoliko trenutaka. Postane im kristalno jasno zašto Lennon i Reed izgledaju poput zombija.
Maja Brajko-Livaković
Rođena 1959. godine na Bolu. Pohađala je gimnaziju. Diplomirala na filozofskom fakultetu. Danas radi kao djelatnica knjižnice u Zagrebu
Zanimljivosti: Prva je progovorila o problemu droge.Kada otkrijete bogatstvo knjige, to je ljubav za cijeli život! ‘
Njena djela :Finka Fi, Sirena i oblak, Nije fer, Zatočenici Alge, Zlatnorata, Kad pobijedi ljubav...
O djelu
TEMA : suvremeni problemi osmaša i dorin susret s drogom
VRSTA:roman
VRIJEME RADNJE:jesen ‘Jedino se ranojesenski povjetarac vješao o listove...’
MJESTO RADNJE:škola,disko,Dorin stan,Ivin stan..
Dora
Fizička karakterizacija: krupna, duga kovrčava kosa
Psihička karakterizacija: nema oca,ovisna o hrani i džonitu
Etička karakterizacija: osjećajna, ne voli kada joj se drugi miješaju u život
Iva
Fizička karakterizacija: zgodna, duga kosa..
Psihička karakterizacija: Odlučna, brižna, osjećajna..
Etička karakterizacija: dobra, draga..
Sporedni likovi
Mirko, Marija, Ines, Dunja, Daria, Ana, Dinko, Lennon,Ivina mama..
Stojan Mutikaša
U knjizi je opisan život dječaka, njegove borbe, unutrašnje i spoljašnje sa okrutnošću svijeta u kome se nalazi. Stojanova priča počinje kada on odlazi i postaje sluga i doživljava velike neprijatnosti. Priča prati odrastanje i kroz istoriju nam daje prikaz događaja u to burno vrijeme. Iako mučki živi Stojan Mutikaša pošteno gura kroz život i postepeno napreduje i srećno iako teško živi, ženi se i dobija 3 djece.
Fabula:
Jedan djecak,po imenu stojan mutakasa,je zivio na selu u jednoj siromasnoj porodici.imao je sestru gosu I brata jovana.njegov najbolji drug je bio bosko.stojanov otac je htio da ga posalje gazdi u grad,da bude njegov sin,jer su oni bili jako sdiromasni.pred njegov odlazak su se skupile zene da to prokomentarisu,kad je otisao,bilo mu je tesko ali se dobro snasao,bio je segrt majstora I gazde sime.on je imao zenu andju.stojan je tu zapravo dosao da nauci zanat,postao gazda.bilo mu je tesko bez roditwelja,tesko da je ubrzo otisao da ih posjeti.otisao je nakicen,u lijepim haljinama kako bi mu se svijet divio.htio je da ostano oko 10 dana,ali mu otac to nije dopustio,jer su bili toliko siromasni da ga nisu mogli hranit.kada se vratio u grad,odmah je poceo raditi u magazi…nisu radili postenu,krali su od ljudi novac.stojan se privikavao nepostenju…iskoristavali su ljude,kako bi se domogli para.uskoro se gazda simo razbolio.uhvatila ga je neka jaka gripa…kad su on,stojan I andja bili u bolnici andja je plakala,a gazda simo je rekado stojanu da se brine o magazi…kad su bili kod kuce,kad je simo pusten kuci iz bolnice,rekao je stojanuda pise to sto mu on govori,to je bila oporuka jer su ljudi mislili da ce brzo umrijet.ali to jos nije bilo vrijeme da on ode na oni svijet.kad je shvatio da nece umrijeti stalno je spominjao kako je zivot lijep.jednog dana kad je stojan izlazio sa boskom,upoznao je rosu.jako mu se svidjela.nije mogao prestati da razmislja o njoj.cak je od nje dobio karanfil,koji je stalno mirisao.drzao ga je u njedrima…jednogdana joj je poslao pismo,on mu je poslala poklon kojim se on divio na carsi,a ljudi su ga ismijavali.ubrzo je gazda simo umro,iu svi su bili shrvani…sad je stojan postao gazda magaze.andja mu je rekla da se ozeni njom ili ce ga istjerati iz kuce…bio je primoran da to uradi…rosi je poslao pismo da je ostavlja jer nije imao hrabrosti da joj to rekne u lice…znao je da je to bio glup potez,jer se za nju cak I tukao sa svojim najboljim prijateljem…kroz godine,stojan je sve vise napredovao u magazi,a tosa se udala za boska…kad je bio bozic,stojan je dosao u rosinu kucu,da joj restita bozic,ali ostao je malo duze…cavrljali su,a onda ga je rosa osamarila I istjjerala iz kuce,a on je obecao da ce se osvetit…jednoga dana je pred stojanovu kucu dosao siromasan covjker,u poderanim haljinama…to je bio jovan,stojanov brat.trazio je nesto para,I dobio ih je,ali pod uslovom da nista o tome ne prica…za par dana on se vratio I rekao da ce svima rec da je stojan brat osim ako ne dobije jos para…stojan mu nije htjeo dat pare I istjerao ga je iz kuce……uskoro je stojan poceo da gradi dvije kuce,a jednu je dao bosku…neki su govorili da je to pametno,a neki da nije…ubrzo se andja razbolila I kasnije umrla,a stojan je bio jako tuzan zbog toga…poslije toga je dosao do rose da joj se osveti,uzeo joj je kucu jer je to bila zakonski njegova kuca……ubrzo je stojan prevario gazdu milosa I peru,pa su ga oni prijavili sudu,tako da je trebalo da ide u zatvor.on je bio jako preplasen,I jedne noci je I on umro…neki govore da je umro od straha da ce ici u zatvor,a neki da su ga ubili njegovi neprijatelji…to sada nije bitno,nego je bitnmo da je bosko nasljedio pare,I nije vise bio siromasan…
Tema: Zivot I pohlepa stojana mutikase,sto ga je kasnije stajalo zivota…
Ideja:Odrastanje malog seljaka u gradskom okruzenju,kao sin najuglednijeg gazde uj mahali,covjeku su vazne samo pare ,moc I autoritet,ali kasnije se ispostavi da je zdravlje najbitnije…
Likovi:
Stojan mutikasa:On je bio ozaloscen,nepravedan,grub,jak,krupan,bolestan,nepravedan,zaljubljen…
Gazdarica Andja:Onda je bila ohola,bolesna,ozaloscena,dobra,njezna…
Gazda Simo:On je bio : nepravedan,bolestan,jak,grub,krupan,pametan I vjerovao je u boga…
Jovan:Pokvaren,visok,jak,grub,nepravedan I ohol…
Pero:On je bio sin od gazde Djordije…
Radovan:je bio neprijatelj od stojana mutikase…
Mjesto radnje:Selo,Varos,Magaza,Grad,Kuca…
Vrijeme radnje:Poslije turske vlasti…
Veliki Talas - Perl Bak
Vrijeme radnje : Prije stotinu godina
Mjesto radnje : Japan, obala , farma ,polje , dvorac
Fabula : Prije 1” godina u Japanu zivio je jedan djecak po imenu Kino.Imao je svog dobrog druga Džija .Bili su nerazdvojni.Zivjeli su pored okean,pa su se bojali da ne bi doslo vrijeme za veliki cunami.Od toga su strahovali.Kako i ostali ljudi.To se jedno moralo desiti, i desilo se.Okean se uzburkao i pomeo sve kuce na obali,kao i ljude.Kuce na brdima su ostale citave,kao npr.Kinova . Ali Džijova nije ostala na mjestu kao ni njegova porodica.Kinova porodica je usvojila Džija. Kada su svi odrasli , Džijo se ozenio Kinovom sestrom Setsu.
Fabula : Prije 1” godina u Japanu zivio je jedan djecak po imenu Kino.Imao je svog dobrog druga Džija .Bili su nerazdvojni.Zivjeli su pored okean,pa su se bojali da ne bi doslo vrijeme za veliki cunami.Od toga su strahovali.Kako i ostali ljudi.To se jedno moralo desiti, i desilo se.Okean se uzburkao i pomeo sve kuce na obali,kao i ljude.Kuce na brdima su ostale citave,kao npr.Kinova . Ali Džijova nije ostala na mjestu kao ni njegova porodica.Kinova porodica je usvojila Džija. Kada su svi odrasli , Džijo se ozenio Kinovom sestrom Setsu.
Ideja : Uzivaj u zivotu , ne boj se smrti
Tema : Džijov i Kinov zivot pored okeana.
Sporedne licnosti : To su Kinov otac,majka,njegova sestra Setsu i bogati gospodin.Kinov otac je bio snazan.zilav covjek,a tezak i naporan rad mu je zategao misice na rukama i nogama.Ruke su mu uvijek bile hrapave,ali uvijek ciste.Na nogama je uvijek imao slamnate sandale.Majka je bila brizna i dobra.Setsu( Kinova sestra) je bila nestasna i radoznala djevojcica sa smedjim ocima .
Glavna licnost: Glavne licnosti su Kino I Dzijo . Bili su nerazdvojni i pravi prijatelji..Sve su djelili i radili zajedno.Kino je bio malo nizi od Dzija,ali duguljast.Dzijo je bio vrlo lijep.visok za svoje godine,a njegovo tijelo snazno.Lice pametno i bistro.
Mak Dizdar
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta sta je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostis jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostis
I hladna i gladna
I k tomu jos
Da prosts¡
Prkosna
Od
Sna
Bijase dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugome brazdom nisu prostrana pruzala polja,
Ni njive, koje bi obilnom radjale zetvom,
Nego surove gore, nego sure, neboticne stijene
I visoke kule na vrletnom strseci bilu.
BILJESKE O PJESNIKU:
pjesnik (1917 Stolac - 1971 Sarajevo). Osnovnu skolu zavrsio je u Stocu, potom odlazi u Sarajevo gdje stjece gimnazijsku maturu te prvom zbirkom "Vidovpoljska noc" ulazi u javni zivot. Njegov je stariji brat Hamid, pripadnik knjizevnoga narastaja profiliranoga zbornikom buntovnih stihova Knjiga drugova tada urednik sarajevskih novina i casopisa Gajret, za koje i Dizdar pocinje pisati. Nakon rata, dijelom provedenoga u ilegali, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista Oslobodjenje i poduzeca Narodna prosvjeta, a onda se profesionalno posvecuje knjizevnosti te ureduje casopis Zivot.
Krunska zbirka je "Kameni spavac" Kritika je doduse gotovo sve do Kamenoga spavaca dvojila znaci li nastojanje da zgusnjavanjem forme modernizira svoj izraz tek povrsinsku igru ili korjenite promjene.
U jednome je kritickom tekstu i sam branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "sluzbu covjeka", naglasavajuci pritom kriterij "umjetnicke istine", a kada je na pjesnickoj smotri, gotovo usputno, procitao pjesmu Gorcin, u njoj je trazio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja.
Pjesma se bavila kanonskom temom socijalistickoga realizma - vojnikom, ali na nekonvencionalan nacin i u nepretencioznoj, stilskoj i oblikotvornoj jednostavnosti. U komentaru uz njezinu skoru antologizaciju pjesnik objasnjava kako se osjeca ,"opkoljen zapisima sa margina starih knjiga ciji redovi vriste upitnicima apokalipse", pa u "spavacu ispod kamena" prepoznaje sebe ali nije siguran ,"da je na putu skidanja plasta s njegove tajne". Gorcin je tek anticipacija konacne autorske sinteze sto pociva na bosnjackoj tradiciji, njezinu jezicnome i misaonome sklopu kao kljucnome medu bosanskim kulturnim slojevima.
Tragajuci za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo vise od legende, D. je u povijesni raspon hrvatskoga knjizevnoga izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti.
Drzeci se njezinim legitimnim bastinikom, on pokazuje kako ta kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su s povijesne pozornice sisli bosanski kraljevi i velmoze.
Drugi sloj Dizdareva introspektivnoga poniranja u bosansku tradiciju pociva na kulturnoj matrici formiranoj u doba turske uprave. U zbirci "Koljena za Madonu" koja razraduje senzualni nacrt poeme Plivacica , izbija poetski izraz panerotizma, karakteriziran orijentalno, ali genericki zapravo lociran u adzamijskome alhamijado kompleksu.
Rijec je o knjizevnosti pisanoj arabicom bosanskim jezikom, koji datira u Bosni od XVI. st., a obuhvacala je raznolike zanrove: nabozni, didakticni, satiricni pa do petrarkistickih suzvucja bosanske pjesme nepoznatoga Mehmeda.
Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u XVI. st. zivio u Visokome i pjevao o "dusi zaljubljenog" kao kaplji "apsolutne ljepote" mogli bi se drzati motom Dizdarove ljubavne poezije E. Durakovic. Mnogo je vazniji od evidentnoga studijskoga zanimanja bosanskom tradicijom ; sastavio je i antologije -Stari bosanski epitafi, - Stari bosanski tekstovi
Dizdarov neposredni osjecaj zavicajnika: njegova je poezija moderna po izvornosti i dubini jezicnoga, povijesnoga pamcenja. Koliko god je i sam naglasavao "cisti jezik" kao tocku opstan- ~ ka nepokorive supstancije koju iz tradicije crpi i u nju smjesta.
I svoj pjesnicki subjekt, za razumijevanje njezina povijesnoga ritma morao je konstruirati analognu sintaksu. Dok je u zbirci "Okrutnosti kruga" ispitivao efekte gnomskoga kazivanja i , ucinke paradoksa, izraz Kamenoga spavaca umirio je lirskom digresivnoscu. Zbirka je podijeljena u cetiri ciklusa: -Slovo o covjeku, -Slovo o nebu, -Slovo o zemlji, -Slovo o slovu, sto i kompozicijski korespondira s uporisnom kategorijom rijeci u krstjanskoj tradiciji, , odnosno njezinom zaokupljenoscu Ivanovom Apokalipsom.
Dizdareva je Bosna definirana steccima, ali i svojom stigmom, na pitanje o njezinoj biti pjesnicki subjekt odgovara: prkosna je od sna (Zapis o zemlji).
Bosni je, kaze pjesnik u komentaru: "bilo sudjeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju ceka, ali da je ne doceka". Obradjujuci dakle mudrosti i predodzbe o covjeku, i sam je pjesnik poput svojih starih povjerenika iz epitafa izmedu nade i sumnje. U epiloskoj Poruci on stoga ceka onoga sto kako kaze "mora doci", ispovijedajuci da se na njegove pohode "davno navikao" i prispodobljujuci mu "nocnu rijeku".
Univerzalnu potku njegova pjesnistva, motiv rijeke - pjesma "Modra rijeka" u iznimnoj recepciji gotovo se stopila s anonimnom tradicijom povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna ali postaje smislena kada je prepoznata. Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaicnoga jezika, izvornoga po sadrzaju i autorskom obliku, pridavajuci mu snagu tajanstvenoga, unutrasnjega otkrica i oslobodenja. U doba kad je to pjesnistvo s krugovaskim narastajem obnovilo zanimanje za bastinu, otkrio je neocekivan i produktivan trag.
Dizdarevo se nezaobilazno mjesto u hercegovackim antologijama ne iskljucuje s ulogom sto ce je njegovu djelu u sirem smislu i dalje zacijelo pridavati emancipacija muslimanskoga bosnjastva.Na svojoj zemlji... je Mak bio kovac kamena svoga Stoca, svoje Herceg-Bosne, svoje Bosne. On je potomak bogumila i starih dizdara, pjesnik na jeziku arhaicnom i suvremenom. Mak je uz svoje pjesnicko djelo uredio nekoliko antologija proze i pjesnistva, bio urednik sarajevske knjizevne revije Zivot i skupio i izdao Stare bosanske epitafe i "Stare bosanske tekstove. U zadnje doba bio je predsjednik Udruzenja knjizevnika Bosne i Hercegovine, zauzevsi se energicno da se stane na kraj nepravdama prema knjizevnicima izrazitim Bosancima i Hercegovcima.
Na plemenitoj... na tlu svojih predaka rahmetli Mehmedalija Dizdar snije sad san kamenog spavaca, a njegov duh ostaje kao maglica medju nama, u domovini, uz zvijezde svemira. Svojim djelom on je ostavio pokoljenjima divni stecak i na njemu misticku poruku dozivljene sadasnjosti u jeziku proslosti, poruku umjetnosti rijeci u postojanosti i nerazrusivosti, poruku povezanosti zive krvi i kamenog tla.
Alija Nametak - Za obraz i druge price
Izbor pripovijedaka poznatog bošnjačkog književnika Za obraz i druge pripovijetke sadrži sedam pripovjedaka, te tumač manje poznatih riječi. Djelo je u programu lektire za VIII razred osnovne škole.
Crtice iz moje mladosti (Ivan Cankar)
Priča:Šeširići
Ime pisca:Ivan Cankar
Glavni lik:Ivan
Opis glavnog lika:Ivan je u ovoj priči osoba koja posmatra ponašanje djece oko šeširića i koji se sa posmatranja vraća kući umorniji nego djeca
Sporedni likovi:djeca,učiteljica,majka,šeširići
Tema:Ivanovo posmatranje
Ideja:treba biti veseo
Mjesto radnje:na livadi
Vrijeme radnje:davno
Bilješka o piscu:Ivan Cankar rođen je 1876.god. na Vrhniki.
U Beču je živio više od 10.god.Bio je jedan od najznačajnijih slovenačkih pisaca.Umro je 1918.god. u Ljubljani.
Kratak sadržaj:
Kada je Ivan stigao na kućni prag,na stolovima su bili šeširići,crveni od sunca koje je zalazilo.Tog dana na livadu je stiglo oko 100 učenica trećeg i četvrtog razreda.Ivan se zagledao i rekao:"Čovjek stavlja potpis na sve čega se dotakne".
Učenice koje su bile vesele razigrale su se sa šeširićima.Pokraj puta pored livade
gospodska djeca nijemo su ih posmatrali.šeširići su bili napravljeni od slame , a oko njih su bile svilene trake i skromna pantiljka.Na stolu je stajao jedan čudan šešir koji nije bio ni muški ni ženski.Ivan je mislio da taj šeširić pripada jednoj učiteljici koja bi nekada izgledala mlađe a nekada starije. Ivanova majka je pravila šeširiće koje bi poklanjala.Ivan se još dugo sjećao i sjećao.Ta mladost je prošla a poslije ove priče Ivan se kući vratio umorniji od sve druge djece.
Desanka Maksimovic-Na 16 rodjendan
Lektira “na sesnaesti rodjendan”
Naziv djela: krvava bajka
Podaci o knjizi: izdavac:veselin maslesa,izdavacko preduzece “sarajevo” (I ako imas knjigu jos nes napisi al ovo je dosta)
Ime pisca: Desanka maksimovic
Podatci o piscu: (to nadji u citanci da nepisem ja )
Istoriska podloga pjesme: pesnikinja D.maksimovic je inspiraciju za ovu pjesmu (krvava bajka) nasla u istinitom dogadjaju.kada su njemci okupirali jugoslaviju oni su izjavili da ce u srbiji za jesnog ubijenog njemca biti streljano stotinu srba.jedan stih kaze : bilo je to u nekoj zemlju seljaka na brdovitom balkanu,umrla je mucenickom smrcu ceta djaka u jednome danu.krvava bajka je lirska pjesma jer pjesnikinja pored osjecanja tuge zbog stradalih djaka takodje iskazuje protest bunt…ova pesma ima u sebi nesto epskog a to nesto je sam dogadjaj koji je inspirisao D.maksimovic. pjesma nosi naziv krvava bajka jer je pesnikinja samim tim htijela da iskaze nesto. “krvava” pjesnikinja je uzela ovu sintagmu da najbolje prikaze krvoprolice koje se desilo tog dana.a imenicom “bajka” je izrazila svoje nepoverenje prema tome sto se desilo jer to da se strijelja cijela ceta djaka se moze desiti samo u bajkama.
Krvava bajka
(onda tu prepises pjesmu citavu ili samo nekoliko stihova ali kako hoces)
U prvoj strofi: u prvoj strofi ove pjesme se ustvari govori o mjestu vrsenja radnje I sta se deslilo tj. Dogadjaj o kome ce se pisati u pjesmi
U drigoj strofi: u drugoj strofi se govori o zajednistvu I nerazdojivosti dece toliko toga su imali zajednickog I kroz toliko stvari su zajedno prosli I zajedno ce zavrsiti svoje male zivote
Treca strofa: treca strofa se ponavlja I ista je kao I prva
U cetvrtoj strofi: u cetvrtoj strofi se spominje da su samo nekoliko trenutaka prije toga svi ti djaci ,citava ceta, imali normalne zivote kao I sva ostala djeca na svijetu I da uopste nisu razmisljali o dogadjaju koji ce se uskoro dogoditi I koji ce pokositi njihove zivote
Peta strofa: peta strofa se takodje ponavlja I ista je kao prva, I ponavalja se samo zato da bi se naglasilo gdje se dogodilo to nemilosrdno krvoprolice na bjednom brdovitom balkanu u srbiji,kragujevcu
U zadnjoj sestoj strofi: I u zadnjoj sestoj strofi se govori o smrti djaka I kako su bili snazni I mirni sve do zadnjeg casa njihovog zivota kao da smrt nije nista veliko I kao da je to najobicnija stvar na svijetu
Mjesto vrsenja radnje: na balkanu u srbiji tj. Kragujevcu
Vreme vrsenja radnje: za vrijeme okupacije jugoslavije od strane njemacke vlasti
Tema: streljanje srpskih djaka od strane njemaca
Ideja: d.maksimovic je ovom pjesmom htijela da pokaze koliko su njemci bahati I da uopste nebiraju sretstva da izraze svoju moc I snagu streljali su neduznu djecu koja nikad nikom nisu naudila
MAK DIZDAR: KAMENI SPAVAČ
Prvo izdanje Kamenog spavača objavljeno je 1966. godine. Netom pred svoju smrt, pjesnik predaje Prvoj književnoj komuni (mostarska izdavačka kuća) rukopis inačice te knjige, čiji oblik još jasnije odražava tajanstvo sudbine Bosne. To izdanje Kamenog spavača objavljeno je 1973. godine, dvije godine nakon pjesnikove smrti.
Dizdarev Spavač kazuje o perenijalnim pitanjima porijekla, puta i svrhe čovjekovog bivanja u svijetu, i to preko krstjana, vjernika zasebne srednjovjekovne Crkve bosanske, koji počivaju ispod stećaka, grebnih kamenova, čekajući Sudnji dan. Osamljeni ili okupljeni u greblja, stećci još uvijek određuju prostorni, kulturni i vjerski lik Bosne. Oni su i dalje u središtu nesporazuma i rasprava o porijeklu i budućnosti bosanske pluralnosti.
Knjiga Kameni spavač je osjećana kao cjelovit pjesnički govor. Dočekana je s radošću i čuđenjem, jer su njeni čitatelji u njoj pronalazili neko njima pripadajuće izgubljeno blago. Većina njih nije mogla prepoznati taj govor u vidiku perenijalne mudrosti, jer su u novome dobu okrutno porečeni tradicijska intelektualnost i svi oblici kulture s njome povezani. U vrijeme njegovog prvog objavljenja, Spavačev govor je više osjećan nego shvaćan. Od čovjeka komunističkog doba očekivano je da se odrekne svega što nije mjerljivo, te da se pokloni pred obećanjima o “kraju historije” koji je na dohvat ruke revolucionarnoj eliti. I ne samo da se pokloni, već i da žrtvuje i sebe i druge za taj zemaljski cilj.
U knjizi Kameni spavač posvjedočuje se glas iz najdublje ljudske srijede, glas nestvorivog i neuništivog Duha u čovjeku, onaj glas koji je u postrenesansnim stoljećima bio zaglušivan galamom po trgovima i u pohodima na tvrđave starog svijeta. To je glas čovjeka kao takvog, sume sveg stvaranja, koji svoje oblike prima u svim vremenima i svim jezicima, a koji je preko Kamenog spavača obznanjen iznova kao bosanski, jezikom i obzorjima u koje je primljen. Obznanjen je u svijet nakon njegove utajenosti, iza znakova isklesanih po stećcima, ispisanih u poveljama i knjigama, preostalih i raspršenih nakon svih pokušaja da budu uništeni. Preživjele knjige i njihovi dijelovi su samo tragovi onog govora koji ne iščezava, sve dok ima ljudi povezanih s njima.
SMRT
ZEMLJA JE SMRTNIM
SJEMENOM POSIJANA
ALI SMRT NIJE KRAJ
JER SMRTI
ZAPRAVO I NEMA
NEMA KRAJA
SMRCU JE SAMO OBASJANA
STAZA USPONA
OD GNIJEZDA
DO ZVIJEZDA
Tema: smrt
Pjesnik govori o tome da smrt zapravo nije kraj. Život je pun uspona i padova od početka do kraja.
1. strofa: peterostih 2. jednostih 3. četverostih
Nema rime, ritam: usporen
Smisao Modre rijeke
 Pjesma Modra rijeka
je okrunila Dizdarev pjesnički put i njena hermetičnost i višeznačnost,
njena melodija i njena struktura, u kojoj se ritam narodne pjesme i
začuđujuća zvukovna orkestracija prepliću sa neslućenim naznakama nečega
što se nagovještava, što postoji, a što se ne zna, privukli su mnoge
koji su dali svoj sud o ovoj Dizdarevoj pjesmi. O njoj su pisali Vlatko
Pavletić, Krunoslav Pranjić, Kasim Prohić, Enes Duraković, Marko Vešović
i mnogi drugi. Gotovo svi koji su pisali o ovoj pjesmi pitali su se šta
je to što tu pjesmu čini čudnom: da li ovu pjesmu treba shvatiti ”kao metaforu pjesničkog traganja za tajnom svijeta”1, da li je to ”iskušenje nemogućnog”2, da li je to ”savršenstvo nemuštosti”3, ili, možda, ta pjesma upućuje ”na drugu obalu kao ’onostranost’ naše egzistencije”4.
Čini se da upravo literarna vrijednost ove pjesme, koja je duboko
ukorijenjena i oslonjena na našu tradiciju i u našu svijest, kao i
poimanje smisla života i smrti u Kamenom spavaču, daje mogućnost
polivalentnih tumačenja i saznanja. Fenomen recepcije ove pjesme može
biti određen različitim sadržajima i tumačen u otkrivanju vlastite
aktuelizacije ove literarne tvorevine na osnovu individualnog poimanja
pjesme, ali i cjelokupnog literarnog i životnog čitaočevog iskustva.
Možda nigdje se ne možemo bliže susresti sa fenomenom alteriteta kao
kada je u pitanju tumačenje Modre rijeke5.
Ova pjesma se najprije pojavila na Struškim večerima
poezije 1969., a zatim je objavljena te iste godine u nekoliko listova i
časopisa6. Nakon toga je uvrštena u drugo izdanje Kamenog spavača 1970. godine da bi potom bila izostavljena iz trećeg izdanja i uvrštena kao uvodna pjesma u novu zbirku pod nazivom Modra rijeka
(1971.). U raznim verzijama, često i sa mnogo štamparskih grešaka, ova
pjesma se pojavljivala u mnogim jugoslavenskim listovima i časopisima.
Sklon mijenjanju stihova u novim izdanjima, Mak Dizdar je i sam
objavljivao pjesmu sa novim izmjenama a da je put do konačnog oblika bio
dug i mukotrpan, potvrđuju i verzije ove pjesme sačuvane u Muzeju
književnosti u Sarajevu. Jezička struktura ove pjesme odmah u početku je
markirana kao ključ za njeno razumijevanje, a Kasim Prohić je
konstatovao da je ”sve što je u Modroj rijeci imenovano – zaumno”7 jer je ”tonalitet određen leksikom potpuno drukčijeg reda”. Nesumnjivo je da je Modra rijeka u filozofskom i u poetskom, ali i u lingvističkom smislu, najpotpunija i najzaokruženija pjesma Maka Dizdara.
U konačnoj verziji (objavljenoj u zbirci Modra rijeka (1971.), ova pjesma ima ovakav izgled:8
Kao što se vidi, ova pjesma je ispjevana u trinaest distiha9 sa posebno izdvojenim stihom Ima jedna modra rijeka.
Taj stih, tako izdvojen, ima neospornu sintetsku ulogu, koja nakon
akumuliranja čitavog niza pojmova ističe jednu od osnovnih poruka
pjesme. Za razliku od većine pjesama u Kamenom spavaču, Modra rijeka
je ispjevana u pravilnim osmercima s cezurom poslije četvrtog sloga,
što pjesmi daje ubrzani ritam narodne lirske pjesme. Međutim, takva
silabička organizacija ne bi dala takve naglašene ritmičke elemente da
nije brižljivo pravljene zvukovne orkestracije, pa su elementi fonološke
osnove ritma veoma bitni. Ritmu ove pjesme doprinosi i veliki broj
dvosložnih riječi (više od 60%) sa naglašenim prvim slogom i pravilnim
smjenjivanjem naglašenih i nenaglašenih slogova. Trosložne riječi u ovoj
pjesmi samo su rijeka (ponavlja se tri puta, ali se u ritmu pjesme osjeća kao dvosložna, jer takav izgovor zahtijeva osmeračka struktura stiha – r’jeka), pijetlovi (mada se ova riječ izgovara kao p’jetlovi10, jer to zahtijeva slogovna struktura stiha), duljina, široka, duboka, pjevaju. Jedina četverosložna riječ je neprebolna.
Takva konstelacija stiha uspostavljena je i rasporedom vokala i
konsonanata. Iako je odnos konsonanata i vokala 54:46, što je u
granicama mjerenja koji su pravili mnogi lingvisti11,
čini se da u pjesmi preovladavaju vokali. Vjerovatno je to zbog toga
što u pjesmi ima veliki broj sonanata (više od 40% svih konsonanata).
Učestalost pojedinih vokala u ukupnoj vokalskoj strukturi Modre rijeke je sljedeća: a (pojavljuje se 56 puta) – 27,7 %, e (55 puta) – 27%, o (39 puta) – 19 %, i (36 puta) – 17,9 %, u
(15 puta) – 7,4 %. U odnosu na mjerenja učestalosti pojedinih vokala
što ih je napravio M. Čarkić, prema proznom tekstu nema velikih
odstupanja. U konsonantskoj strukturi Modre rijeke nešto više od
prosjeka ukupnog postotka svih konsonanata imaju jedino j (11 %), k (7,5 %), r (9,5 %) i posebno z (5,5 %)12. U pjesmi nema suglasnika dž, f, c i ć, a v i ž
se pojavljuju samo jednom. Ostali konsonanti su u omjerima koji gotovo
odgovaraju proznom tekstu. Šta je, onda, što ovu pjesmu čini tako
melodičnom? Osim osmeračke pravilne postavke stiha čini se da presudnu
ulogu ima ukupan raspored vokala kao i njihova naglašenost, odnosno
nenaglašenost. U rasporedu akcenata vidi se da su u dvosložnom riječima,
dominantnim u cijeloj pjesmi, naglašeni prednji slogovi u gotovo
pravilnom rasporedu (naglašen-nenaglašen slog, što bi prema antičkim
kriterijima značilo da je pjesma ispjevana u trohejskoj stopi). Tome
svakako u znatnoj mjeri doprinosi i učestalost naglašenih vokala u dosta
pravilnom rasporedu: Malo znamo al je znano (u sva četiri akcenta nosilac sloga je vokal a), iza gora iza dola (naglašeni su slogovi u kojima je nosilac akcenta vokal o), preko mornih preko gorkih (ponavljaju se poslije cezure naglašeni vokali eo – eo), itd. U pjesmi dominiraju sekvence ao, odnosno oa: malo, znamo, znano, gora, dola, modra, duboka, široka, gloga, roga, boga.
Naravno, akcent u ovoj pjesmi svojim rasporedom na prednjim slogovima
ima veoma bitnu ritmičku funkciju, ali on nije, kao što smo vidjeli,
jedini nosilac ritma pjesme. Uz akcent u ovoj pjesmi veoma značajan
ritmički efekt imaju i postakcenatske dužine (m`òdrā, preko môrnīh preko gôrkīh, preko slútnjē preko súmnjē, itd).
I u pjesmi Modra rijeka susrećemo se sa
fonomotivacionim ponavljanjima i spajanjem, vukovnom analogijom, riječi
koje nemaju semantičku srodnost. Imenice žega i stega gotovo i nemaju nikakvu semantičku vezu, ali u stihu preko žege preko stege, unutar konteksta, te dvije riječi funkcioniraju sinonimski skladno. Dok u prethodnom stihu glog i drač imaju slično značenje, u drugom stihu, zahvaljujući upravo prethodno usaglašenom značenju, zvukovna analogija žega-stega
dobija i svoju semantičku stranu i čini distih sintaksičko-semantički
usaglašenim. Takav denotat ostvaruje skladan zvukovni i semantički
kontekst, jer pjesnik unutar organizacije teksta uspostavlja
fonomotivacione veze. U selekciji i u izboru leksičkog materijala u ovoj
pjesmi pjesnika je vodila zvučna a ne semantička strana riječi, jer je
sjedinjavao one leksičke jedinice koje, inače, nemaju gotovo nikakvu
srodnost u poetski neorganizovanom tekstu. Takva zvukovna ponavljanja,
međutim, upućuju svojom simbolikom i određene sintaksičke veze kao i
paralelizme u strukturi stihova.
U pjesmi melodiju ne daju samo vokali, jer u pojedinim
stihovima koncentrisani su sonanti, što možemo vidjeti već u drugom
stihu: malo znamo al je znano...
Rima u ovoj pjesmi također značajno utječe na ukupnu
zvukovnu harmoniju ove pjesme. Međutim, glasovna podudaranja nemaju
određene pravilnosti, jer se smjenjuju unutrašnje i vanjske rime, tako
da se često može govoriti i o rimi, ali i o asonantsko-aliteracijskoj
vezi: ne zna-ona, znamo-znano, huđe-luđe, žege-stege, devet-deset. Tek u šestom distihu pojavljuje se klasična vanjska rima: i još dublje i još jače / iza šutnje iza tmače. Dok se u prvih pet distiha uglavnom podudaraju naglašeni slogovi i po kvantitetu i po kvalitetu, u ovom, šestom stihu, riječi šútnja i tm`àča
imaju različit kvalitet akcenta (dugouzlazni naspram kratkosilaznog),
ali to remećenje ustaljenog ritma zaustavlja rima jer se genitiv tm`àče rimuje sa komparativom j`àče sa istim kvalitetom akcenta (kratkosilaznim `à) . U cijelom toku pjesme samo se još jednom pojavljuje vanjska rima (roga-boga), ali ima ponavljanja istih konstrukcija unutar stihova, i po akcentu i po strukturi: preko slútnje preko súmnje, i još d`ùblje i još j`àče, širòka je dubòka je, o duljìni i né sānjāj, itd. Na taj način stihovi u Modroj rijeci
su čvrsto uvezani, jer brojne poliasonance i polialiteracije u svom
pravilnom rasporedu i čine ovu pjesmu izuzetno harmoničnom. I Leksička
ponavljanja također pojačavaju zvukovna, asonantska i aliteracijska,
ponavljanja a time i ukupnu zvukovnu harmoniju unutar cijele pjesme (preko se ponavlja devet puta, još šest puta, prijedlog iza deset puta, rijeka četiri puta, široka, duboka, huđe, luđe, po dva puta, itd.).
Svaki distih djeluje kao sintaksičko-semantičko jedinstvo koje vodi kulminativnom kraju pjesme u kome stih ima jedna modra rijeka prekida takvu pravilnost. Inače, kompoziciono se Modra rijeka može podijeliti na nekoliko izdvojenih dijelova. Nakon prvog distiha (Nikto ne zna gdje je ona / malo znamo al je znano), koji saopćava da znamo i ne znamo ”gdje je ona”,
slijedi gotovo narativni ton u obezglagoljenom kontekstu u pravilnom
rasporedu naglašenih i nenaglašenih slogova u pet distiha, da bi se
promijenjenim ritmom i drugačijim rasporedom naglašenih i nenaglašenih
slogova (gdje pijètlovi nè pjevaju / gdje se n`è zna za glâs r`òga), djelimično takav ritam prekinuo i ponovo uspostavio (distih i još h`ùđe i još l`ùđe / iza ûma iza b`òga). Poslije toga slijedi nešto ravnija linija koja se završava ponavljanjem ključnog stiha ìma jèdna m`òdrā rijèka i poentom vàlja n`àma pr`èko rijèke.
Svaki stih ove pjesme ima svoju unutrašnju harmoniju u
potpuno izgrađenoj misaonoj i semantičkoj zaokruženosti. Vidljivo je da
je u pjesmi Modra rijeka sistem ekvivalentnih gramatičkih
jedinica i konstruktivnih modela većine stihova očigledan i gotovo da bi
se mogao prevesti u matematičke formule:
(iza gore iza dola, iza sedam iza osam, preko gloga
preko drače, preko mornih preko gorkih, preko slutnje preko sumnje,
preko gloga preko drače, preko žege preko stege i sl.). Na sličan način pravljeni su stihovi u kojima su prilozi (i još dublje i još jače, i još huđe i još luđe).
|
Edin Dervišević: Bez naslova
|
Dodatnu ritmičnu snagu također daje svaki stih tokom
cijelog toka pjesme koji dobija ubrzanje što se bliži kraju. Ritmičko
ubrzanje pjesmi daje i smjena jednosložnih i dvosložnih riječi,
naglašenih i nenaglašenih slogova. Iako je pjesma ispjevana u pravilnim
osmercima, broj riječi u distisima je veoma nejednak: od 12 distiha, po
osam riječi imaju drugi, četvrti, peti, deveti, deseti i posljednji
distih, devet ima jedanaesti distih, po deset treći, šesti i osmi
distih, a po 11 prvi i sedmi. U pjesmi ima 114 riječi (promjenljivih 59 i
nepromjenljivih 45), a od toga su 24 imenice, 14 glagoli, 10 pridjevi,
17 prilozi, 18 prijedlozi. Međutim, takva morfološka podjela može se
prihvatiti samo uslovno, jer unutar stihova brojevi (sedam, osam, devet, deset)
zvuče poimeničeno ili bar nedorečeno, a oblik tisuć upotrijebljen je sa
deformacijom osnovnog etalonom restrikcijom finalnog vokala a. I broj jedna (u stihu Ima jedna modra rijeka, koji se ponavlja tri puta) unutar konteksta djeluje kao pridjev. Isto tako, pridjevi mornih i gorkih također djeluju poimeničeno, tako da ističu atributsko-objekatsku sintagmu modra rijeka, koja i jeste prava imenička sintagma (uz tma i tmuša neprebolna).
Imenice u ovoj pjesmi uglavnom označavaju neke metafizičke pojmove: slutnja, šutnja, sumnja, um, bog, ili neke pojmove koji idu uz teškoće života, što se uklapa u opći koncept zbirke Kameni spavač: žega, stega, glog, drača, tma i tmuša. Glagola u ovoj zbirci ima malo i oni su uglavnom u prezentu: (ne) zna se ponavlja dva puta (znamo), ima tri puta, je 5 puta, pjevaju, sanjaj, jest po jedan put. K. Pranjić13 je s pravom istakao da je upotreba dužeg oblika prezenta trećeg lica glagola biti-jesam u stihu Sto godina široka je / tisuć ljeta duboka jest pravi ”Dizdarev pjesnički majstorluk”, jer oblik jest
koji ne remeti osnovnu silabičku postavku stiha, snažno pojačava
nužnost trajanja, ali i nužnost moranja dolaska do imaginativne modre
rijeke. Veći dio pjesme je bez glagola, ali to ne čini pjesmu ni u čemu
nedostatnom, jer druga pjesnička sredstva, ritam i smjena naglašenih i
nenaglašenih slogova, posebno brojeva, pridjeva i priloga,
nadomještavaju odsustvo glagola. Sve je u takvoj postavci poremećeno:
nema glagola, a brojevi i pridjevi su poimeničeni, što ističe i
nepromjenljive riječi, prijedloge preko i iza. Ti prostorni prijedlozi (iza i preko) imaju veoma bitnu ulogu u strukturi pjesme, jer označavaju prostor iako pjesma govori i o prostoru i o vremenu (tisuć ljeta duboka jest).
U pjesničkom kontekstu ti prijedlozi imaju dodatnu semantiziranu ulogu i
gotovo da djeluju deiktički u oznaci prostora, odnosno mjesta.
Sintaksa ove pjesme je dosta pojednostavljena: u pjesmi
nema smjene različitih glagolskih oblika, gradaciona ponavljanja su
mahom jukstaponirana ili pojačana polisindetskim intenzifikatorom i,
imenice zbog kratkoće stiha ne prave mnogo padežnih oblika. Prividna
jednostavnost izraza, međutim, pokazuje složenije poetske postupke u
pjesničkom sažimanju. Sve je u ovoj pjesmi veoma skladno organizirano u
nizu koji svojim ritmom pravi gradaciju u parovima, pridjevskim, gorkih-mornih, brojnim, sedam-osam, devet-deset, priloškim, huđe-luđe, dublje jače, i nizom imenica, također u parovima, u genitivu jednine sa prijedlogom preko: žege-stege, slutnje-sumnje, gloga-drače.14
Mak Dizdar je u mnogim svojim pjesmama volio suprotstavljati antonime
ili gomilati sinonime vodeći računa o njihovom zvučanju. I u ovoj pjesmi
je zvuk veoma bitan, a melodija ove pjesme ritmički je tako postavljena
da se unakrsno prelamaju i sinonimi i antonimi. Pjesma je napravljena
od više istih gramatičkih paralelizama ili sličnih strukturnih modela,
ali sve u pjesmi funkcioniše izuzetno harmonično, sa bogatstvom
sazvučja, ujednačenim ritmom i melodijom kojom odzvanjaju gotovo svi
stihovi ove izuzetne pjesme.15
U pjesmi se pojavljuju više lica iskazanih najprije odričnom zamjenicom nikto, prvim licem množine (malo znamo, valja nama preko rijeke), trećim licem množine (gdje pijetlovi ne pjevaju), drugim licem jednine (o duljini i ne sanjaj), te modrom rijekom kao dominantnim subjektom cijele pjesme. Tu je i bezlični oblik: znano. Međutim, mnogo je imenica koje označavaju prostor (gora, dol), metafizičke sfere (slutnja, sumnja, šutnja, um, bog), i vrijeme (sto godina, tisuć ljeta). Pridjevi i prilozi također označavaju ljudsko iskustvo (preko mornih, preko gorkih, i još huđe i još luđe, i još dublje i još jače). Prvo lice u drugom stihu (Malo znamo al je znano)
omogućuje dalje eliptično govorenje, bez glagola u cijelom nizu
nabrajanja u kojima se prepliću imenice, brojevi, pridjevi i prilozi.
I Modra rijeka ima više verzija. U konačnoj i posljednjoj verziji se pojavila u posljednjoj pjesnikovoj zbirci Modra rijeka.
U verzijama pjesme u Muzeju književnosti vidljivo je da se pjesnik dugo
mučio da nađe formu koja bi najsnažnije iskazala njegovu misao. Pjesma
je najprije počinjala stihom Mi ne znamo gdje je ona, potom je prekrižen prvi dio stiha (Mi moramo), te napisano Nitko ne zna. Pjesma je, dakle, počinjala neodređenom zamjenicom nitko ali je taj oblik vraćen u još raniji i arhaičniji: nikto. Opravdano se postavlja pitanje zašto je pjesnik upotrijebio takav arhaični oblik, kakvih je dosta bilo u Kamenom spavaču.
Čini se da je ta vezanost za arhaični oblik jednostavno ”prenesena” u
ovu pjesmu, jer je u njoj sve u znaku onog što je bilo, onog ”iza uma iza boga”, a ta svevremenost i odlazak u prošlost koja je duboka ”tisuć ljeta”
jeste potenciranje općeg ljudskog iskustva o životu i smrti. Takva
tajna i dalje je bezmjerno daleko, pa je zbog toga arhaični oblik
odrične zamjenice bio pogodniji za opću atmosferu pjesme.
U pjesmi su vršene i mnoge druge promjene: umjesto stiha iza gore iza dola stajao je stih iza brda iza dola, pa potom iza gora iza dola. Ova izmjena je veoma bitna jer se mijenja i ritam pjesme. Stih iza gora iza dola imao je različite akcente (iza góra iza dòla) mada se taj stih može označiti i sa istim akcentima: iza górā iza dólā a u tom slučaja oblik imenice do (genitiv množine – dòlā) označavao bi skraćenu množinu koja se može čuti u Hercegovini (doli – dolovi). Umjesto stiha preko gloga preko drače stajalo je preko trnja preko drače, umjesto priloga dublje stajao je prilog dulje. Stihova preko slutnje preko sumnje uopće nije bilo i oni su naknadno dodati. Zato je bilo više stihova koje je pjesnik izbacio: i jauka i leleka / vilenjaka vukodlaka, te i još dalje i još gore. Stihovi gdje pijetlovi ne pjevaju / gdje se ne zna za glas roga prvobitno su imali ovakav oblik: Gdje pjetao ne čuje se, zatim Gdje s ne čuje pjev pijetla / gdje se ne zna za glas roga, pa potom Gdje ne ima pjeva pijetla / gdje ne ima glasa roga. Isto tako, stihovi Sto godina široka je / tisuć ljeta duboka jest najprije su glasili ovako: Sto godišta široka je tisuć ljeta duboka je obogaćeni su bitnom ritmičkom i semantičkom izmjenom: Sto godina široka je tisuć ljeta duboka jest. Bilo je i drugih izmjena: stih O duljini i ne sanjaj prvobitno je glasio drukčije: O duljini i ne zna se, odnosno O duljini ne sanja se, stih preko gorkih preko mornih imao je neznatnu izmjenu, jer se rimovao (preko gornih preko mornih), stih malo znamo al je znano prvobitno je imao oblik malo znamo ali znano. U posljednjoj verziji, u zbirci Modra rijeka, dodat je distih
Međutim, najbitnija izmjena je bila u posljednjem stihu koji je glasio ovako:
Promjenom prezenta glagola nepotpunog značenja morati u okamenjeni glagolski oblik valja (Valja nama preko rijeke)
pjesma je definitivno zaokružena snažnom, ritmički efektnom obezličenom
formom, koja se povezuje sa isto tako pasivnom i obezličenom formom na
početku pjesme: Malo znamo al je znano. Takva opozicija (znamo-ne znamo) ključna je za razumijevanje cijele pjesme i čitavog stilskog postupka.
U izboru leksema pjesnik je strogo vodio računa. U ovoj pjesmi nema nijedne strane riječi. Modra rijeka
ustvari se naslanja na domaću leksiku i na narodnu tradiciju. Osim
osmerca, stiha narodne lirske pjesme, i pojedini izrazi kao i sintagme
upućuju na narodno iskustvo: ”Nikto ne zna”, ”iza gore iza dola”, ”gdje p’jetlovi ne pjevaju”, ”gdje se ne zna za glas roga”, ”tma i tmuša” stilizovani su narodni izrazi. I posljednji stih ”Valja nama preko rijeke”
jeste jedan od narodnih izraza kakvih u pjesnikovom zavičaju ima dosta.
Vjerujući u magijsku moć jezika, Mak Dizdar u dosta svojih pjesama
preuzimao je ritam narodnih brzalica a u Modroj rijeci
naslanjanje na tradiciju narodnog izraza je isto tako vidljivo. U ovoj
pjesmi je spojeno pjesnikovo ”zaumno” shvaćanje jezika sa tim narodnim
jezičkim naslijeđem i mitskim vjerovanjem u jezičku moć u iskazivanju
onog što je nedokučivo i neizrecivo. Zato Modra rijeka svojom naracijom i mudrošću i djeluje kao neka pradavna narodna bajka.
Kao i većina drugih pjesama, i Modra rijeka je ispisana bez interpunkcije. Izuzev početka pjesme gdje se susrećemo sa velikom slovom (Nikto)
svi distisi su ispisani uvijek malim slovom, bez ijednog grafičkog ili
interpunkcijskog znaka. Jedino na završetku pjesme je dodata crtica,
koja upravo zbog izostanka interpunkcije i drugih pravopisnih odredbi u
cijeloj pjesmi, ima funkciju snažnog grafostilema:
Izostavljanje interpunkcije ne remeti osnovni smisao
pjesme, jer ovakva grafička postavka omogućuje polivalentnost značenja i
tumačenja, pa i različitih interpretacija. Ustvari, interpunkciju u
interpretaciji u dikcijskoj napetosti ispisuje čitalac u svom doživljaju
pjesme.
Naslov pjesme također je lingvistički interesantan, ali
samo onda ako se on doživljava unutar cijele pjesme. Vidjeli smo da je
motiv vode jedan od omiljenih pjesničkih simbola Maka Dizdara. Sve te
vode, svaki taj vrutak, zdenac, izvor, svaka ta rijeka, što se smjenjuju
u svojoj metaforici u mnogim pjesmama ovog pjesnika, dobili su u ovoj
pjesmi najdublji poetski smisao. Leksem rijeka u naslovu ove pjesme stvorio je sa atributom ”modra”
(koji se inače često spominje i u drugim pjesmama) neosporno snažnu
sintagmu, koja izuzetno uspjelo zaokružuje i cijelu poruku zbirke Kameni spavač, kao i smisao zbirke Modra rijeka.
Vidjeli smo da u poeziji Maka Dizdara ima relativno malo boja a one gotovo uvijek imaju svoju simboliku. U naslovu pjesme Modra rijeka osim simbolike vode, kao stalnog motiva ove poezije, susrećemo i epitet modra, svakako s jakim stilskim značenjem. Plava
boja inače označava u svojoj simbolici nešto što je izmjenično i
nadrealno: dan i noć i sve ono što uređuje ljudski život i njegovu
vječnost. ”Plava boja nije od ovoga svijeta: upućuje na predodžbu o mirnoj i uzvišenoj vječnosti, koja je nadljudska i neljudska”. Modra boja svakako nije čisti sinonim i ona označava nešto što je
dublje, tajanstvenije i zagonetnije. Sa takvom oznakom pridjev modra jači je stilem od atributa plava i s obzirom na sadržaj i smisao pjesme Maku Dizdaru se nametala svojom simbolikom, ali i ekspresivnošću.
|
Rubaije
Autor:
Omer Hajjam
Rubaija (četvorka) je kratka, jezgrovita pjesma, preganantne forme,
sastavljena od 4 stiha (vrlo rijetko od pet), dakle, katren ili
četverostih, u kome se rimuju prvi, drugi i četvrti stih, a treći, u
pravilu, ostaje bez rime. U dva prva stiha vrlo koncizno se iznosi
milje, treći dolazi kao opreka, prigovor ili paradoks, a u četvrtom je
dato razrješenje - on predstavlja poentu. Rubaija je tipično perzijska
pjesnička forma koju su njegovali pjesnici i prije Hajjama, kao i u
njegovo vrijeme, a osobito poslije njegove smrti. Međutim, visinu do
koje je Hajjam podigao svoje Rubaije, niko nije prekoračio ni prije ni
poslije njega.
Knjiga sadrži 319 rubaija.
Knjiga sadrži 319 rubaija.
'Prizivajuci Hajjamov duh u pomoc izabrao sam iz moga rukopisa i
carigradskog izdanja 1201 rubaiju, koje neosporivo drzim da su
autenticne, i preveo ih drzeci se originala kao pijan plota. Ako nadju
odziva u nasoj javnosti, nastavit cu rad i prevoditi samo autenticne
umotvorine simpaticnog Perzijanca, koji me s dana na dan sve vise
zadivljuje.'
Safet-beg Basagic
U rubaijama se srecu i odrazuju izljevi duha, koji je kroz vijekove prolazio perzijskim svijetom. Rubije su pjesnicka enciklopedija umnog razvica Perzijanaca - i s toga gledista neprijeporno jedno od najvaznijih djela, koje nam je dala perzijska kultura.
Safet-beg Basagic
U rubaijama se srecu i odrazuju izljevi duha, koji je kroz vijekove prolazio perzijskim svijetom. Rubije su pjesnicka enciklopedija umnog razvica Perzijanaca - i s toga gledista neprijeporno jedno od najvaznijih djela, koje nam je dala perzijska kultura.
Anton Pavlovic Cehov- Visnjik
‘Višnjik’ je posljednja dovršena drama Antona Pavloviča Čehova, a u njoj se ponovo dotiče teme propadanja aristokracije.
Drama počinje povratkom Ljubov Andrejevne Ranjevske i njene kćeri Anje iz Pariza na staro imanje u Rusiji. Dočekuju ih: njezina posvojena kći Varja (koja se u međuvremenu brinula za imanje), Gajev (brat Ljubov Andrejevne), teLopahin, njihov bivši sluga, a sada bogat i uspješan trgovac…
No, ništa nije kao prije – imanje je pod hipotekom koju Ranjevska ne može platiti, pa će za nekoliko mjeseci kuća i višnjik biti ponuđeni na aukciji. Ljubov Andrejevna i Gajev, nesposobni riješiti financijske probleme, radije se prepuštaju sanjarenju o prošlim vremenima, uspomenama i ljubavnima…
Njihova je suprotnost Lopahin koji predlaže da se višnjik posiječe, a na njegovu mjestu posadi – odmaralište… Lopahin je prikazan kao predstavnik neke nove Rusije koja tek dolazi, a kojoj se stari aristokrati ne mogu prilagoditi. Propadanje višnjika tako postaje simbol propadanja jedne obitelji i čitavog plemstva.
Ranjevska bespomoćno čeka vrijeme aukcije, te u međuvremenu priređuje zabave, dijeli novac prosjacima i naivno vidi rješenje svojeg problema u udaji kćeri Varje za Lopahina. Sudbinu imanja ponovo prebacuje na leđa posvojene kćerke, kojoj se Lopahin nimalo ne sviđa, između ostalog i zato jer je zaljubljena u studenta Trofimova…
Na koncu imanje ipak biva prodano na aukciji i to – Lopahinu, koji likuje nad svojom ‘pobjedom’ i odlučuje srušiti višnjik. Članovi obitelji i njihovi sluge su izgubljeni, opraštaju se i prisiljeni su pronaći nov život. Ranjevska se odlučuje vratiti bivšem ljubavniku, Gajev se zapošljava u banci, a Varja ostaje sama jer je Lopakhin ipak odlučio ne zaprositi je.
Ranevska i Gajev se opraštaju od kuće u kojoj su proveli djetinjstvo, pozdravljaju višnjik i zatvaraju vrata za sobom. U kući ostaje samo stari sluga Firs, oslobođeni rob, koji se čudi kako su ga zaboravili i napustili. Firs ostaje u mraku, prepušta se sudbini dok se istovremeno čuju udarci sjekire o stabla višanja…
Tekst je praizveden u Moskvi 17.1.1904., na autorov rođendan, u režiji njegova dugogodišnji suradnika Konstantina Stanislavskog, a glavnu ulogu Ljubov Andrejevne Ranjevske igrala je Čehovljeva supruga – Olga Knipper. No, Čehov je premijerom bio sve samo ne – zadovoljan, između ostalog i zato jer su pokusi trajali samo 6 mjeseci (!), umjesto inače uobičajenih – 18.
No, najveći je problem bio taj što je sam Čehov ‘Višnjik’ podnaslovio komedijom, dok je Stanislavski u njoj vidio tragičnu priču. Čehov je optužio Stanislavskog da mu je uništio dramu, objašnjavajući kako nije shvatio da su njegovi likovi možda i na rubu suza, ali nikad ne plaču.
Branko Čopić - Doživljaji Nikoletine Bursaća
Branko Ćopić je ciklusom humorističkih pripovijesti ostvario osnovni stvaralački cilj - u nezgrapnoj ličnosti Nikoletine Bursaća otkrio je neizbrušen dragulj, primarne ljudske osobine: prostodušnost i mudrost, osjećajnost i hrabrost, plemenitost. Epski sadržaji razuđeni na ratne 'doživljaje', na poetsku i dramsku atmosferu, punu napetosti i obrta, smijeha i mudrijastva, uvijek na domaku pucnjave i smrti, vjerno su odslikali seljaka u ustanku i revoluciji, predočili su njegova ideološka sazrijevanja i preobraženja, njegovu značajnu ulogu u narodnooslobodilačkoj borbi.
Kritički prikaz
Dogodovštine glavnog junaka ove zbirke pripovedaka smeštene su u vreme Drugog svetskog rata na područje zapadne Bosne. Ćopić je, kako sam kaže, delo posvetio svom zaštitniku iz prvih školskih dana. Dakle, Nikola Bursać, kojeg Branko iz milošte zove Nikoletina, stvarno je postojao. Upotreba augmentativa može se tumačiti kao hiperbola, ali ne isključuje i drugo značenje - ruganje. Ćopić je, može biti, nameravao da naslika robusnu figuru junaka - partizana. Pobogu, kakva bi to bila junačina s umiljatim imenom Nikolica! Hajde da vidimo šta je od toga ispalo. Branko u mašti, figurativno rečeno, uzima jednu kamenu gromadu odvaljenu negde sa Grmeča s ciljem da na kraju iskleše dijamant.
Dogodovštine glavnog junaka ove zbirke pripovedaka smeštene su u vreme Drugog svetskog rata na područje zapadne Bosne. Ćopić je, kako sam kaže, delo posvetio svom zaštitniku iz prvih školskih dana. Dakle, Nikola Bursać, kojeg Branko iz milošte zove Nikoletina, stvarno je postojao. Upotreba augmentativa može se tumačiti kao hiperbola, ali ne isključuje i drugo značenje - ruganje. Ćopić je, može biti, nameravao da naslika robusnu figuru junaka - partizana. Pobogu, kakva bi to bila junačina s umiljatim imenom Nikolica! Hajde da vidimo šta je od toga ispalo. Branko u mašti, figurativno rečeno, uzima jednu kamenu gromadu odvaljenu negde sa Grmeča s ciljem da na kraju iskleše dijamant.
Glavne osobine kamena:
čvrstina, postojanost, otpornost prema promenama iz priče u priču polako se tope.
U vajanju ovog lika Ćopić se koristi kontrastom. U jednog kao od stene odvaljenog gorštaka udahnuo je nežnu dušu. Nikoletina, koji se ne boji da sam udari na četu neprijateljskih vojnika, skoro se onesvesti pred ženskom lepotom.
U vajanju ovog lika Ćopić se koristi kontrastom. U jednog kao od stene odvaljenog gorštaka udahnuo je nežnu dušu. Nikoletina, koji se ne boji da sam udari na četu neprijateljskih vojnika, skoro se onesvesti pred ženskom lepotom.
- Rasparaj sve do kuka, ali samo po šavu da se poslije može sašiti.
Sav u znoju, drhtavih ruku, Nikoletina poče da para nogavicu poviše zavoja. Pod prstima mu sinu ogoljeno bedro, oblo i bijelo. On zastade sa srcem u samom grlu.
Sav u znoju, drhtavih ruku, Nikoletina poče da para nogavicu poviše zavoja. Pod prstima mu sinu ogoljeno bedro, oblo i bijelo. On zastade sa srcem u samom grlu.
- Još, još, do samog kuka.
Momak ubrisa znoj, pa nastavi da para, još opreznije i pipavije, sve dok se ispod noža ne ukaza rub svilene plavičaste materije koja je obuhvatala i stezala jedru djevojčinu nogu. On stuknu i sav porumenje kao da se djevojka pred njimodjednom pokazala gola - golcata.
Momak ubrisa znoj, pa nastavi da para, još opreznije i pipavije, sve dok se ispod noža ne ukaza rub svilene plavičaste materije koja je obuhvatala i stezala jedru djevojčinu nogu. On stuknu i sav porumenje kao da se djevojka pred njimodjednom pokazala gola - golcata.
- Evo, gotovo je! - promuca zakrećući pogled u stranu.
Po djevojčinim uputima previjao je i stezao bedro već iskrvavljenim zavojem samo u pola svjestan onoga što radi. Pred njim, sad jače, sad slabije bljesnuo bi krajičak svile da ga još više ošamuti i zbuni. Kad je već bilo gotovo, odahnuo je i umorno se opustio kao da su to njega samoga previjali od nekakve čudnerane zbog koje mu se zamaglio čitav svijet pred očima.
Po djevojčinim uputima previjao je i stezao bedro već iskrvavljenim zavojem samo u pola svjestan onoga što radi. Pred njim, sad jače, sad slabije bljesnuo bi krajičak svile da ga još više ošamuti i zbuni. Kad je već bilo gotovo, odahnuo je i umorno se opustio kao da su to njega samoga previjali od nekakve čudnerane zbog koje mu se zamaglio čitav svijet pred očima.
Međutim, u drugoj prilici, na rastanku s majkom to golubije srce očvrsne do te mere da postaje surovo.
- Surova i vrletna majka Bosna, opora i škrta u svemu, ne da ti ni u posljednim trenucima rastanka da se nagledaš svog najrođenijega: brzo ti ga otme i sakrije od očiju, baš onda kad ti je najdraži.
- Surova i vrletna majka Bosna, opora i škrta u svemu, ne da ti ni u posljednim trenucima rastanka da se nagledaš svog najrođenijega: brzo ti ga otme i sakrije od očiju, baš onda kad ti je najdraži.
Zgurena tako pored krupnog i nezgrapnog Nikoletine, liči više na zimogrožljivo dijete.
- Nidžo, jabuko moja, čuvaj se kad tamo odeš - brižno napominje mati i stalno podrhtava nešto od zime, a nešto od samohrane tuge staračke. Govori i ne gledajući sina, nego nekud u njegove čakšire, okrpljene na koljenima. Bude li ga pogledala u lice, zna to ona dobro - zaplakaće i zaboraviti, sve savjete.
- Nidžo, jabuko moja, čuvaj se kad tamo odeš - brižno napominje mati i stalno podrhtava nešto od zime, a nešto od samohrane tuge staračke. Govori i ne gledajući sina, nego nekud u njegove čakšire, okrpljene na koljenima. Bude li ga pogledala u lice, zna to ona dobro - zaplakaće i zaboraviti, sve savjete.
- Ajd k vragu , majko, dašta ću, neg′ se čuvati! - nabrusito odvraća mrzovoljni Nikoletina i pažljivo zakopčava nabijenu vojničku torbicu iz koje mu viri masna hartija.
- Pazi se, srećo moja, budi pametan - meko savjetuje uplakana starica i skida mu nekakav konac sa prekratka zgužvana šinjela, a Nikoletina se i dalje mrzovoljno otresa:
- Nos׳ te belaj, majko, ta neću valjda biti lud, nego baš pametan. Ta šta je tebi jutros!
- Nos׳ te belaj, majko, ta neću valjda biti lud, nego baš pametan. Ta šta je tebi jutros!
- Nidžo, golube, nijesam te pitala, kakav imate konak tamo gdje ti budeš?
- Vala, majko, ima bena na svijetu, ali ti si sve nadmašila! Kakav konak? Valjda mi neko dušek prostire!... Legnem na zemlju, pokrijem se nebom, eto ti konaka.
- Vala, majko, ima bena na svijetu, ali ti si sve nadmašila! Kakav konak? Valjda mi neko dušek prostire!... Legnem na zemlju, pokrijem se nebom, eto ti konaka.
Ali, kad majka dođe u opasnost zbog neprijateljske vatre, taj isti nabrusiti Nikoletina ostaje na položaju, štiteći je vatrom iz mitraljeza, čak i posle komandirove naredbe.
- Zabrinuto stalno zapitkuje:
Đurkane, izviri de na staru! Eno je, već pri kraju poljane. Još malo, pa će na put.
Samo još malo, Đurkane! - čisto se pravdajući izbacuje Nikoletina sav u znoju i pocrvenjelih očiju, ne slušajući kurira koji srdito šišti, pomaljajući okruglu glavu iza raspucale gromade kamenja s lijeve strane.
Đurkane, izviri de na staru! Eno je, već pri kraju poljane. Još malo, pa će na put.
Samo još malo, Đurkane! - čisto se pravdajući izbacuje Nikoletina sav u znoju i pocrvenjelih očiju, ne slušajući kurira koji srdito šišti, pomaljajući okruglu glavu iza raspucale gromade kamenja s lijeve strane.
U trećoj priči Nikoletina je dobar primer kako humano treba postupati prema zarobljenicima.
Čitava četa sjati se oko zarobljenika. Počeše im prijetiti. Onog krupnijeg neko zgrabi za uvo. Nikoletina se naroguši:
Čitava četa sjati se oko zarobljenika. Počeše im prijetiti. Onog krupnijeg neko zgrabi za uvo. Nikoletina se naroguši:
- Odbi burazeru, nije ti ga ćaća steko! Oko toga sam ja čakšire dero po vrbniku. Uplašeni domobrani približe se bliže uza svog novog gazdu, pa su Nikoli zaista još više ličili na dvije izgubljene i zbenavljene tuke, koje je nepogoda zatekla daleko od kuće.
Ali ni u ovoj zbirci Ćopić se nije mogao osloboditi ideološke note koju on, doduše, kroz humor provlači. Neuverljivo je, naime, to da jedan patrijarhalno vaspitan brđanin, kako ga je Branko premijerno naslikao, tako - reći preko noći postane nevernik.
- Majko, - svečano započinje Nikoletina i udara dlanom po stolu - otsada da znaš: nema boga!
Starica se zaprepašćeno ispravlja s mašicama u ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula.
- Ma šta ti to reče?
- Nema boga, jesi li čula?
- Pa otkad to, moj sinko? Šta ti bi?
- Od večeras, da znaš...
Stara se krsti i uzdiše:
- Ma od koga si to čuo, jadna ti sam?
- Čuo sam u četi, od komesara. Kaz'o nam neki dan. Starica niječe glavom i cokće jezikom kao nad nekom golemom nevoljom.
- Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema?
- Neće niko. Šta će nam kiša? - nabusito odgovara momčina. - Kad se oslobodimo, njive će se orati karakterom. Neće kiše ni trebati.
Starica se zaprepašćeno ispravlja s mašicama u ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula.
- Ma šta ti to reče?
- Nema boga, jesi li čula?
- Pa otkad to, moj sinko? Šta ti bi?
- Od večeras, da znaš...
Stara se krsti i uzdiše:
- Ma od koga si to čuo, jadna ti sam?
- Čuo sam u četi, od komesara. Kaz'o nam neki dan. Starica niječe glavom i cokće jezikom kao nad nekom golemom nevoljom.
- Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema?
- Neće niko. Šta će nam kiša? - nabusito odgovara momčina. - Kad se oslobodimo, njive će se orati karakterom. Neće kiše ni trebati.
Bog zna šta je Ćopić stvarno mislio jer na kraju ne znamo kome se on smeje komunistima ili Nikoli kad ide tako daleko u karikaturi da se Nidžo i životinjama obraća sa "drugarice i druže". Bilo, kako bilo, nema sumnje, da je u Bursaću Ćopić dao jedan simpatičan lik koji je pun ljubavi za svet oko sebe, samo što tu ljubav na čudan način, u zavijenoj formi, izražava. Zbog toga, on u dijalogu pomalo liči na dete kojem ste uzeli zvečku, a onda mu nudite bombonu.
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovetke
Mesto i vreme radnje: Bosanska krajina, tokom Drugog svetskog rata.
Tema: Data je u naslovu zbirke Doživljaji Nikoletine Bursaća
Ideja: Obaveza je svakog člana društvene zajednice da se u skladu sa svojim mogućnostima suprostavi okupaciji i porobljavanju domovine. Bolje grob nego rob.
U galeriji likova ove zbirke pripovedaka centralno mesto zauzima Jovica Jež, Bursaćev sused i ratni drug, koji prati Nikoletinu, kao senka, kroz sve događaje. Po mnogo čemu on je Nidžino drugo JA dato u antitezi kako u fizičkom, tako i u duhovnom pogledu. Na suprot Nikoletini, snažnom, korpulentnom gorštaku, Jovica je sitan "momčuljak". Dok Nikoletina, u skladu sa svojom figurom, u dijalogu sa ličnostima oko sebe gotovo po pravilu koristi osorne kratke rečenice, kao da je u zavadi sa svima (vidi kako razgovara sa majkom), Jovica je skoro umiljat i neizveštačen; ne skriva osećanja: kad se boji, on to i kaže. Jovica je u Nikoli našao vernog zaštitnika, a Bursać u Jovici odanog drugara kome bez straha može odškrinuti vrata svog srca iza čijeg tvrdog oklopa se krije meka, tanana osećajnost dečije duše.
ZLATKO KRILIĆ: KRIK
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke, te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju, kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.
Užasi rata kroz oči djeteta tema su ovog izuzetnog romana Zlatka Krilića iz 2001. godine, možda i najsnažnijeg djela suvremene domaće dječje književnosti. Priča o dječaku čije je selo uništeno i njegovom bijegu kroz redove neprijatelja prema slobodi izrasta u metaforu o vječitoj borbi dobra i zla. Zapanjen užasima koje je preživio dječak počinje mrziti, ali roman s elementima horrora u kojem zlo stalno prijeti osamljenom i prestrašenom dječaku na kraju ima katarzično djelovanje. Zlo je nemoguće pobijediti njegovim sredstvima, mržnjom, jedino što ga može pobijediti jest dobrota pa se dinamična predstava inspirirana ovim romanom bavi razmišljanjem o toleranciji, a dobrotu i ljudskost promovira kao temeljne kategorije koje razlikuju humanost od neljudskog, životinjskog zla. U našoj produkciji namijenjenoj mladima Krik postaje vapaj za dobrotom i potraga za osnovnim ljudskim vrijednostima koje, stimulirani besmislom i mržnjom koja nas okružuje, sve češće zanemarujemo.Krik koji je začuo iz daljine natjera dječaka da potrči još brže. Skrenuo je s puteljka i sada mahnito jurio niz padinu. Granje mu je šibalo lice, a noge su mu se zaplitale o korijenje i suharke. Padao je i dizao se, pa bježao dalje kroz gustu šumu, pravu mrčavu čije visoke krošnje ne bi probila ni sunčeva svjetlost, a kamoli ova škrta mjesečina.
Navikao je Anton na tminu i nije mu smetalo što uvelo lišće na vrhovima stabala ne dopušta svjetlosti da razvidi šumu. Tama je mogla skrivati opasnost, ali je skrivala i njega. Smetalo mu je jedino to što otpalo lišće preglasno šušti pod njegovim nogama i tako mu odaje kretanje. Često bi se i pokliznuo na lišću i tada bi u padu lomio suharke koji su glasno pucali pa su progonitelji nadaleko mogli čuti gdje je. Jurio je do iznemoglosti, a iznemogao je vrlo brzo. Bez obzira na strah koji mu se uvukao u krv, a krv ga raznosila u svaki kutak njegova tijela i bez obzira na pogibelj u koju se dovodi ako zastane, morao je stati da dode do daha. Zato se naglo zaustavi i istog trena čučne.
ZLATKO KRILIĆ: KRIK
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke, te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju, kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.
Užasi rata kroz oči djeteta tema su ovog izuzetnog romana Zlatka Krilića iz 2001. godine, možda i najsnažnijeg djela suvremene domaće dječje književnosti. Priča o dječaku čije je selo uništeno i njegovom bijegu kroz redove neprijatelja prema slobodi izrasta u metaforu o vječitoj borbi dobra i zla. Zapanjen užasima koje je preživio dječak počinje mrziti, ali roman s elementima horrora u kojem zlo stalno prijeti osamljenom i prestrašenom dječaku na kraju ima katarzično djelovanje. Zlo je nemoguće pobijediti njegovim sredstvima, mržnjom, jedino što ga može pobijediti jest dobrota pa se dinamična predstava inspirirana ovim romanom bavi razmišljanjem o toleranciji, a dobrotu i ljudskost promovira kao temeljne kategorije koje razlikuju humanost od neljudskog, životinjskog zla. U našoj produkciji namijenjenoj mladima Krik postaje vapaj za dobrotom i potraga za osnovnim ljudskim vrijednostima koje, stimulirani besmislom i mržnjom koja nas okružuje, sve češće zanemarujemo.Krik koji je začuo iz daljine natjera dječaka da potrči još brže. Skrenuo je s puteljka i sada mahnito jurio niz padinu. Granje mu je šibalo lice, a noge su mu se zaplitale o korijenje i suharke. Padao je i dizao se, pa bježao dalje kroz gustu šumu, pravu mrčavu čije visoke krošnje ne bi probila ni sunčeva svjetlost, a kamoli ova škrta mjesečina.
Navikao je Anton na tminu i nije mu smetalo što uvelo lišće na vrhovima stabala ne dopušta svjetlosti da razvidi šumu. Tama je mogla skrivati opasnost, ali je skrivala i njega. Smetalo mu je jedino to što otpalo lišće preglasno šušti pod njegovim nogama i tako mu odaje kretanje. Često bi se i pokliznuo na lišću i tada bi u padu lomio suharke koji su glasno pucali pa su progonitelji nadaleko mogli čuti gdje je. Jurio je do iznemoglosti, a iznemogao je vrlo brzo. Bez obzira na strah koji mu se uvukao u krv, a krv ga raznosila u svaki kutak njegova tijela i bez obzira na pogibelj u koju se dovodi ako zastane, morao je stati da dode do daha. Zato se naglo zaustavi i istog trena čučne.
